Postati Božjim Srcem
Gledajući Isusa, Njegovu slobodu, ljepotu Njegove čovječnosti pune svjetla i hrabrosti, dođe nam da se upitamo: “Da li je autentičan moj način govora, da li je autentično moje djelovanje?”
Autentičnost ne dolazi automatski; trebamo ju željeti, jer ponekad smo i mi kao farizeji i živimo prijetvorno. Trebamo dakle pronaći izvor autentičnosti, iskrenosti, istine, transparentnosti, a taj izvor života nalazi se u srcu. Bog je Srce. Njegovo srce je u nama, a mi živimo u Njemu.
I mi dakle, trebamo postati srce: dok govoriš treba govoriti srce, koje je iskreno. Srce se ne vidi ali po njemu živimo: kad bi prestalo tući, bio bi mrtav. Srce je ono što čini da živiš... i to ne samo život izvana, nego još više istina, sloboda, ljepota, poniznost... Sve počinje odande i ako se razboli srce, razboli se sve.
Zato nas Isus, koji vidi u srce, osposobljava za jedan istinit stil života, iskren i čist. On to može učiniti, jer je dao svoj život za nas; na nama je da imamo povjerenja, da se pustimo voditi, da ne ugušimo poticaje Njegovog Srca u nama, u intimnosti naše savjesti.  On nam je dao svoj život i nikada nas neće prevariti!
A kad kažemo: "Ne znam kako trebam činiti... tko zna što Gospodin želi od mene", u tom trenutku već razmišljamo o tome što učiniti, kako djelovati; no umjesto toga trebali bismo se najprije zapitati i pitati Njega: "Što želiš da živim?" On želi da ja živim u slobodi, u radosti, u prihvaćanju, u potpunom povjerenju u Njega i u tom ću povjerenju onda moći učiniti sve!
U vezi toga ispričat ću vam jednu istinitu priču. Poznajem ženu koja ima muža koji se na žalost neprestano opija; došla nam je nedavno u posjet i ja sam ju pitala: "Kako je tvoj muž"? Ona je odgovorila: "Vidi, Elvira, nastavlja piti, gubiti posao, ali ja imam povjerenja, nastavljam vjerovati”. Zamislite, nakon dvadeset i pet godina braka, još uvijek tako kaže! Nije mi rekla da ga, nakon svega, još uvijek voli, ali meni se čini da je tako, jer se ljubav vidi u tome “i dalje imati povjerenja“. Ta žena ima jaku vjeru, ima povjerenja, a povjerenje znači vjera!
Potrudimo se dakle i mi živjeti vjeru, “Božje Srce”, u našem srcu i tako ćemo crpiti na izvoru Njegove Milosti koja nas i dalje nastavlja ljubiti, željeti nam dobro, obnavljati nas i oživljavati sve darove koje nam je dalo, čak ako smo ih i s vremena na vrijeme koristili loše. To je neprekidno darivanje, ono Isusovo, jer On ima puno više povjerenja u nas, nego što mi imamo u Njega. Isus kao da kaže: "Pa da... čovjek uvijek osuđuje, ali imam povjerenja; ostavljam mu sjećanje, razum… Ta osoba  uvijek gleda druge s  ljutnjom, htjela bi svima zapovijedati, mogla bi gledati na drugi način... ali joj ostavljam vid jer imam povjerenja, uvjeren sam: prije ili kasnije će se promijeniti!" On nam ostavlja svoje darove, a iznad svega Dar nad darovima: samog Sebe, svoje Srce u Euharistiji. Zato se nikada nećemo umoriti zahvaljivati mu.

Ispiši stranicu