|
|
Rastemo u vjeri da bi donijeli ploda; a plodovi vjere su dobrota i ljubav. Vjera nije samo vjerovati u Boga i držati ruke u džepovima i moliti možda satima klanjajući Mu se, a onda zaboraviti da je Bog komu se moliš upravo onaj Bog koji se daruje tebi, koji će si “uprljati ruke” da bi te ljubio. Molitva, ako je prava, hrani vjeru koja postaje dobročinstvo obukavši odijelo služenja. Zato  se i ti moraš darovati bližnjemu, moraš si “uprljati ruke” služeći, a ako toga nedostaje, nedostaje radosti u životu. A da bi služio, da bi se darovao, treba možeš započeti sa jednim osmijehom, jednom riječju, jednim susretom, jednim pomirenjem, jednim slušanjem. Malene stvari koje daju radost srcu i braći, malene stvari gdje često zakažemo.
Svako malo provjeravamo našu vjeru gledajući naš život. Ako je vjera prava, život se mijenja! Osjećaš se drugačiji, ako si do jučer bio namrgođen kod neke dobivene primjedbe ili opomene, danas je to sve rjeđe i rjeđe. Vjera je jedan način na koji sve više smanjujemo prostor zlu, osudi i mraku! Vjera ispunjava svijetlom sve pore života. Ali onaj koji vjeruje da je taj prijelaz automatski, kao pritisnuti tipku na kompjuteru, u velikoj je zabludi! Nije tako: Gospodin hoda zajedno s nama i dobro nas pozna, našu prošlost, sve posljedice koje vučemo i sve ono što nas usporava.
On i samo On ima to strpljenje da nam se smiješi i da nas drži za ruku govoreći nam: “Dođi k meni u ovom trenutku ljutnje, zatvorenosti, dođi k meni da razbijem krakove smrti”, a onda još jedanput, pa još jedanput... On nas oslobađa, sve dok mi konačno ne kažemo sami sebi: “Ma pogledaj kako je lijepo ne duriti se, koji je dar oprostiti, koji mir kad pređeš preko nečega, koja radost kada se nasmiješiš!”
Razmotrimo još jedan put zajedno: zašto nam je još uvijek teško pomiriti se? Zašto dopuštamo da mozak prevladava, a mozak je”siva tvar”, to još nije punina tvog života, tvoje slobode, to još nije svijetlo. Treba stvoriti vjerna prijateljstva, stvarna, sigurna, da jedno može računati na drugo, u kojima se poznajete u istini, vi ste prijatelji i prijateljice u vjeri. Moramo ispreplesti svoje živote kroz suosjećanje, milosrđe i ljubav.
Ne moramo sve raditi glavom, nego najprije osluhnuti srce. Znam da nije lako i to prije svega kažem samoj sebi. To je jedan put od glave do srca: u bilo kojoj situaciji da se nađemo, moramo zbog toga naučiti da ostanemo u njoj, da izdržimo. Glava nas tjera da pobjegnemo, no umjesto toga kada je mrak, zbunjenost, mećava, kiša, vjetar koji te odnose, ostani, ostani. I Bog će doći i osloboditi te!
Ne trebamo odlučivati samo glavom kada smo u oluji života jer to je bijeg, a onda se nađeš pred tim problemima za cijeli život. Moramo ostati u kušnji, slušati srce koje ti govori: “Nemoj popustiti, nastavi, hrabro, s Bogom ćeš uspjeti!”, i tako ćemo napraviti korak naprijed, zadobiti snagu u vjeri, više povjerenja u sebe, više vjere u Boga jer da bi ostali na svom mjestu u oluji nam je Bog priskočio u pomoć. A onda ponovno dolazi spokoj, a ti si još snažniji, slobodniji, ponizniji, zreliji i bolji, zasigurno puno bolji i zato možeš još više voljeti!
|
 Ispiši stranicu
|
