| |
“Prijatelji” znači puno više nego brat ili sestra. Isus ustvari kada želi reći apostolima da ih doista voli, da ima povjerenja u njih, da ih osjeća “svojima”, kaže im: “... nazvao sam vas prijatelji, jer sve ono što sam čuo od svog Oca rekao sam vama”.
Uistinu biti prijatelj znači imati iskustvo Isusova života u sebi, Onoga koji je naše pravo dobro i koji nam daje da živimo dobro! Naši mladi u Zajednici mogu iskusiti što je to radostan dijalog, pravo prijateljstvo, čisto: to je moguće, to nisu samo riječi već stvarne činjenice! Najvažnija je činjenica da je svatko od njih imao iskustvo ljubavi, dobra, oprosta... počevši uvijek od Isusa, od molitve! To smo ponudili kao prvu vrijednost, upravo zato jer ih nismo htjeli zavesti, nismo ih zavarali dajući im nešto što će ih “zadovoljiti”, pa čak ni pet cigareta na dan!
Oni vrijede više i sposobni su biti još jači: jači od cigareta, jači od alkohola, jači od novca, jači od svega! A ta snaga je snaga ljubavi, ono što nam je dao Isus nazvavši nas svojim prijateljima. Njegova ljubav postaje snaga, postaje sloboda, postaje radost, postaje dijalog, postaje osmijeh, oprost, postaje pravo prijateljstvo!
Tu ljubav vidim u očima mladih i mnogih osoba koji ponovno otkriju smisao života u susretu sa Isusom i sa Marijinim osmijehom: to je snažna ljubav, uporna, koja ne odstranjuje patnju, štoviše: upravo kada postoji bol, promašaj, ljutnja... ta ljubav raste! Raste jer pobjeđuje sve ono što je negativno, ono što nam nanosi bol, sve ono što ne treba gušiti u sebi nego preobraziti u gestu oprosta i mira.
Tko zna koliki su od vas imali to iskustvo. Zato i znate da puno puta ljubav ima lice patnje i boli. Isus nam je prvi to pokazao i naučio nas da se pomirimo, da oprostimo jedni drugima, da budemo muškarci i žene koji žele mir, onaj pravi, onaj koji ne dolazi od drugih već je u nama, kojeg je Božja ljubav posijala u Isusu Kristu koji stanuje u našoj nutrini.
Nažalost, ponekad zbog našeg ponosa, prepotentnosti, želje da kažemo “ja sam u pravu”, sebi nanosimo bol, kipimo ogorčenošću, ljutnjom i osudom. Kada mi se to događa, naučila sam si reći: ”... Elvira, budi pametna, idi pitati oprost, pomiri se!” Moram si to reći, jer tu negativnu stranu ponosa imamo svi, ali blago nama ako ju pobjedimo s ljubavlju! Ljubavu koja je strpljiva, dobrostiva, milosrdna i tiha, spremna saslušati.
Koliko puta moramo saslušati, dok se mi naprotiv hoćemo odmah opravdati. Ali ne, nemoj se pravdati! Sačekaj, pusti drugog da ti sve kaže, budi u tišini! Znate li zašto ponekad želimo odgovoriti odmah kada nas iskušavaju? Zato jer nismo u miru, jer još uvijek imamo puno strahova. Znate li da je tišina najdjelotvornija riječ? Ako doista želiš pomoći samome sebi i ako doista želiš pomoći bratu, pusti ga da priča i budi u tišini! A tišina ti donosi mir. Nakon što si tri dana molio za njega, idi i popričaj sa njime i vidjet ćeš da mu nećeš više reći ono što si mu odmah želio sasuti u lice, jer tada mu to ne bi rekao iz ljubavi već iz ljutnje, iz inata, iz ranjenog ponosa!
Evo jednog konkretnog primjera što je to ljubav: to su sve prelijepe stvari, malene, jednostavne ali čiste, jasne, koje donose veselje duši i srcu, donose radost življenja. To su veličanstvene geste koji primaju život u svemu onome što on nosi, pa i u patnji. Jer život je lijep baš onda kada ga netko zagrli u svim njegovim aspektima, znajući da će se Bog pokazati, jer nas je nazvao “prijateljima”, dao je život za nas i nastavlja to činiti svakoga dana.
|
|
Ispiši stranicu
