|
Ove smo godine, kao temu našeg zajedničkog puta u vjeri, željeli osvježiti predanje i povjerenje prema Božjoj Providnosti, koja je jedan od temeljnih stupova Zajednice Cenacolo. Posebno sam sretna jer mogu svjedočiti da smo se pouzdali u Boga još na početku našeg puta, zato što nam je vjera davala sigurnost i hrabrost, učila nas  njegovati nadu, povjerenje i strpljenje te nas uvjerila da je sve ovo uistinu Njegovo djelo i providnost, pokazujući nam zatim put korak po korak.
On mi je garantirao više od onoga što su mi mogle dati sve ljudske sigurnosti. Shvatila sam da se nismo trebali oslanjati na potporu koja nam je nuđena od strane državnih institucija ili pak na roditeljsko plaćanje boravka djeteta u Zajednici, koji su bili spremni dati sve što ih se tražilo kako bi spasili dijete od ovisnosti i beznađa.
Shvatila sam da sam trebala predložiti ljubav Božju i potpuno mu se predati. Upravo zbog toga je bilo neophodno odvojiti iz našeg života ovisnost od onoga što svim ljudima daje lažnu sigurnost, a to je novac. Kad imaš novac, osjećaš se jačim, moćnijim i boljim od drugih, jednako kao što su postupali momci kad su bili punih džepova; za njih je novac postao snažan poziv u smrt.
Zajednica je time napravila veliki korak prema slobodi: isti ti momci bivali su začuđeni kad smo ih prihvatili ne tražeći ništa, uvjeravajući ih da je sve što činimo potpuno besplatno. Uvijek sam im govorila da život moraju ponovno zaraditi, obnoviti ga i zasukati rukave, da više nitko za njih neće plaćati; da to malko dostojanstva koje je preostalo u njima mora uskrsnuti preko žrtve.
Međutim, temeljni razlog bio je dokazati im da Bog uistinu postoji: željela sam im ne samo pričati o Bogu, već im dati priliku da vide i okuse Njegovo očinstvo u konkretnom.
Rekla sam Mu: „Ja ću ih primiti i služit ću im, a ti im pokaži kakav si Otac“. Taj Bog je Otac i ja sam ga otkrila dok sam još bila dijete; tad sam naučila povjeriti mu se. U trenucima najvećeg siromaštva, kad nije bilo ničeg, slušala sam svoju majku kako često ponavlja litaniju: „Sveti Križu Božji, nemoj nas napustiti“! Nikome patnja nije draga, ali ja sam upravo tad shvatila koliko je u životu važno naučiti živjeti s križem kao Providnošću, jer je ona naša majka i trebamo je voljeti i zagrliti da bismo bili sretni. Zato smo se i odlučili biti siromašni, kako bismo privukli Providnost i Božje Milosrđe u naše živote. Ono što je započinjalo, iako je za mene bilo neshvatljivo, bilo je uistinu nešto veliko i lijepo, nešto važno za Njega, zato što od tog trenutka nije prestao iznenađivati me. Svih ovih godina mogu vam s radošću u srcu svjedočiti da nas nikada nije razočarao!
 Ispiši stranicu
|
