U posljednje vrijeme, kad čujem moliti ili pjevati Vjerovanje, odjekuju snažno u meni riječi ove molitve, osjećam dušu kako duboko vibrira. Izgovarajući "vjerujem" srce se smiruje, razvedri se, ojača u sigurnosti da su moj život i onaj Zajednice u sigurnim rukama. Vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Isusa Krista, vjerujem u Duha Svetoga….To su riječi koje govore istinu našeg života koja je vjera: koja je oslanjanje na Nekoga drugoga, i koja je davanje povjerenja Njemu kojeg naša priča osjeća, onaj spokoj koji se rađa iz sigurnosti da smo oduvijek željeni od Boga Stvoritelja, neprestano obnavljani i otkupljeni od Sina Spasitelja, zagrljeni i praćeni svakoga dana od Duha Svetoga Ljubavi.
U svakoj životnoj situaciji trebamo pustiti da izvire iz duše ta riječ koja treba postati disanje našeg srca, hrana našeg unutrašnjeg života : u radosti vjerujem, u boli vjerujem, u zdravlju vjerujem, u bolesti vjerujem, u trenutcima svjetla vjerujem, u trenutcima tame vjerujem…vjerujem…vjerujem!
"Vjerujem" je jedno navještanje koje treba naseljavati naše biće, ukorijeniti se u dubini srca da bi onda (potom) išlo u cijeli svijet, a mi smo oni koji ga trebamo nositi: naš ponovo rođeni život treba naviještati i svjedočiti da Otac postoji, da je Uskrsnuli živ, da Duh Sveti neprekidno daje život i dah svakoj stvari.
Vjera u Boga ponovo stvara jednu novu priču u nama, jednu lijepu priču, otvara nas za nadu da je moguće mijenjati se. mi koji smo neprestano pogleda uperenog u prošlost, koji nismo sposobni da se otkačimo (otkinemo) od svega onoga što nas je natjeralo da patimo i što nas je ponizilo, doživljavamo da predajući naše "jučer" Božjem Milosrđu možemo živjeti jedno drugačije "danas", da je svaki dan novi dan, živi dan, obojan i dan s novim mogućnostima koje se otvaraju našoj istinskoj slobodi.
Ma jer se u nama događa čudo uskrsnuća trebamo biti ozbiljni u molitvi, još čistiji u mašti, u mislima, trebamo si pomoći ne banalizirati vrijeme koje poklanjamo Bogu: bezbroj puta smo tu, ali tko zna što mislimo, ponekad smo tako daleki s puno tereta prošlosti na leđima, drugi put smo uplašeni, napeti, zbunjeni…Čineći tako činimo nepravdu Isusu jer prava hrana nije samo biti pred Njim, nego je i prihvatiti Ga, živjeti Ga i predati Isusu naše življenje sačinjeno od svjetla i tame, govoreći: "Vjerujem u Boga, u Isusa, u Duha Svetoga."
Naš život ovisi o kvaliteti naše molitve, o kvaliteti naše vjere. Često kažem našim mladim sestrama da je rasipanje  raditi stvari samo zato što su nam rekli da ih radimo, to je jedna tuga, jedna mrtva obaveza, i ako ih radimo samo iz obaveze, kakve smo to žene, kakve smo sestre? Vjera nije jedan teret koji se nosi, neka teška obaveza za ispuniti, nego je dar koji ti otvara horizonte, koji stvara nesebično (besplatno) služenje, radosno i vjerno, koje čini da trčiš i letiš u ljubavi.
Radosno ispovijedati "Vjerovanje" znači biti muškarci i žene doista slobodni, dinamični, uronjeni u radost koja postaje služenje svima: i otkriti pravu veličinu života!

Ispiši stranicu