Emilijino svjedočanstvo
Pozdrav svima! Zovem se Emilia i sretna sam što sam ovdje pred vama i što mogu svjedočiti.
Konačno sam počela disati i živjeti ovdje na zemlji. Prije nekoliko godina upoznala sam Međugorje, došavši tužna, prazna i bolesna. Ispripovjedit ću vam ukratko svoju priču jer, kao i u maloprijašnjoj pjesmi „Aleluja tebi za ono što činiš“ , upravo je istina da Bog čini čuda. Ja sam doživjela mnoga u svom životu.
Prije 18 godina dijagnosticirali su mi ovu bolest, mišićnu bolest. Tada sam zatvorila Boga u kutiju i bacila ključeve; izgubila sam vjeru, nisam više vjerovala, jer svoju mladost nisam zamišljala u invalidskim kolicima. Mislila sam da je radost u tome da se rade mnoge stvari, u tome da budem slobodna.
Upoznala sam Zajednicu Cenacolo u Međugorju; gledala sam navečer predstavu momaka i bila jako dirnuta. Jer, iako nisam razumjela jezik, nisam razumjela ništa, shvaćala sam da vjeruju gledajući ih samo u oči.
Uvijek sam se pitala: „Tko zna kako to, čim je netko bolestan htio bi odmah da bolest nestane.“ Ja sam bila jedna od onih koji tako misle. Tako sam došla u Međugorje pitati Gospu za ozdravljenje, jer sam mislila da ću, ako me ona ozdravi, biti sretna. A ozdravljenja nije bilo: prvu godinu, drugu godinu, treću godinu dolazila sam u Međugorje. Kad sam došla treći put, osjetila sam u srcu kako mi nešto govori: „Emilia, promijeni život! Počni moliti!“ Mislila sam da je molitva samo za časne sestre, za svećenike. A sad sam zapravo shvatila da nije tako: molitva pomaže. Kad sam počela moliti, kad sam počela prihvaćati bolest, počela sam zaista disati, osjećati se dobro. Jer ne postoje tri puta, nego samo dva: prihvati i živi u miru ili živi u ljutnji, puni se mnoštvom pitanja „zašto?“ i gubi vrijeme. Od kada sam počela prihvaćati ono što mi se događalo, činjenicu da gubim tjelesnu snagu, u srcu sam postajala sve mirnija. Prvi put kad sam susrela Majku Elviru u Međugorju, sjećam se da me pogledala u oči i upitala: „Jesi li bolesna?“, a ja sam joj rekla: „Da.“ Onda mi je rekla: „Zapamti: prvi lijek koji ti treba jest osmijeh!“ I zaista je imala pravo jer se nisam smijala. I ja sam počela uzimati taj lijek i jako mi je pomogao.
Jako bih željela poslati poruku nekomu tko boluje. Jer, istina je: iako ste mladi, ipak vas može pogoditi neka bolest. Ni ja nisam mislila da ću oboljeti i s trideset godina biti u invalidskim kolicima. Dakle, htjela bih vam reći da bolest nema zadnju riječ. Pa ako se javi i tumor, nije važno: važno je prihvatiti ga i živjeti ako Bog to želi i kako On to želi. U srcu osjećam posebnu zahvalu Gospi jer sam prije mnogo godina, kad sam dolazila ovdje, molila za ozdravljenje s puno nemira; sad vidim da imam puno mira u srcu. Ja uvijek molim za ozdravljenje, ali s puno mira, prema volji Božjoj. Zadovoljna sam što sam pronašla vjeru zahvaljujući Zajednici, Majci Elviri, djevojkama koje sa mnom žive. Jer svaki put kad mi je bilo teško, govorile su mi; „Idi u kapelu, idi Isusu i Njemu reci.“ I to mi je pomoglo, izgradilo je vjeru u meni i snagu da se borim. Osjećam da mi je majka dala život, rodila me i zato joj zahvaljujem. Ali postoji više. Jer osjećam da me Gospa rađa, izgrađuje me svaki dan preko Zajednice.
Što se tiče vjere, još jedna stvar koju sam duboko doživjela bio je trenutak kad sam prestala hodati. Kad sam ušla u Zajednicu, još sam hodala; nisam htjela ni čuti za invalidska kolica, nisam o tome razmišljala, nisam prihvaćala, bila sam ljuta. I uvijek sam se bojala tog dana, kad dođe. No shvaćam da sam se više bojala da ponovno padnem u depresiju, da izgubim vjeru, više nego da izgubim noge. Govorila bih: „Dobro, ako više ne hodaš, morat ćeš to prihvatiti, ali što ćeš raditi, ako nemaš vjere?“ Ali Bog je i za to providio: jer moleći i tražeći mir za dan kad se to dogodi i, kad je došao taj dan, osjetila sam puno, puno mira u srcu. To je za mene bilo najveće čudo, veće čudo nego ustati se iz invalidskih kolica i početi hodati! Zato od srca zahvaljujem Gospi i Zajednici, Majci Elviri i svima koji su vjerovali u mene, da ja to mogu. Jer osjećam se dobro, zadovoljna sam i sretna. Hvala!
|
Print this page
