|
“Hrabrost vjere”
Predraga Majko Elvira
Ime mi je Marko i imam 24 godine. Porijeklom sam iz Italije, a živim u Bratovštini u Rusiji. Iznimno sam sretan na onome što živim, jer svakim danom poteškoće s kojima se susrećem, žrtve koje činim, uspoređeni sa srećom i životom koje osjećam da rastu u meni, zaista su malene. 
Putem onog što moja braća i ja živimo, rastemo, sazrijevamo, postajemo odgovornijim i povrh svega molimo na način da uspijevamo vidjeti svakodnevnu sreću i ljepotu zajedničkog života.
Shvatio sam da Isus sluša uvijek moje molitve, otvorivši moje srce služenju, strpljenju i jednom iskrenom i čistom prijateljstvu, bez interesa, baziranog na svakodnevnom životu, živeći u dobru, dan za danom.Oduvijek sam želio obitelj i danas u Zajednici živim kako sam oduvijek sanjao: mogu pričati sa drugima, izraziti se, podijeliti to sto živim, raditi reviziju života, oprostiti, uvijek započeti iznova, dok sam jednom bio nijem, i puno puta, pun strahova i razočarenja u iščekivanju moga Oca kako bih mu se osmjehnuo i popričao s njime, no to se nikad nije desilo.
Kako je lijepo živjeti u jednoj Kršćanskoj obitelji koja se pouzdaje u Providnost.
Jedan vrlo praktični primjer kako Isus uvijek sluša naše molitve i kako Providnost dođe uvijek u pravom trenutku, imali smo baš prilike vidjeti u ovom zadnjem periodu. U zadnje vrijeme bilo je vrlo malo hrane, mlijeka, ponekad nije bilo brašna čak ni za kruh, a sir, salame i šećer skoro nikad. Snašli smo se s onim sto je bilo: tijesto i krumpir čak i za doručak, no povrh svega pouzdali smo se u Providnost moleći deseticu tijekom noći. Mislio sam kako će deseti dan doći sve što nam je potrebno, ali nije bilo tako, jer vrijeme Gospodnje nije naše vrijeme.
I tako iza desetice proveli smo tjedan boreći se protiv napasti za ići kupiti ono što nam treba. Željeli smo nastaviti imati povjerenja u Providnost. Baš u periodu Došašća došao je nevjerojatan broj osoba koje donesavši nam sve ono što nam je bilo potrebno: soli, mlijeka, sira…pa čak i kocke za juhu.
Donijeli su nam toliko svari da smo ih čak s puno sreće mogli podijeliti s našim susjedima, internat gdje žive djeca i starci, koji su ih prihvatili vrlo rado.
Shvatio sam da nas Isus nikada ne iznevjeri i moramo naučiti vjerovati, vjerovati, vjerovati i … iščekivati s punim povjerenjem.
Snagu za ustrajati, čak i usred poteškoća, uspijevam pronaći u dobru koje mi daje Zajednica, iz tvog primjera draga Elvira i od svih koji žive s tobom u Cenacolu vođenom Marijom.
 Ispiši stranicu
|
