Hodočašće u Częstochowu

Pagno, 30. kolovoz 2013

 „Budite sol zemlje“ Mt 5,13-16

To je bila nit vodilja našeg hodočašća!!!
Bili smo u Poljskoj, gdje smo vas sve odveli Crnoj Gospi, našoj Majci iz Częstochowe, Majci ispaćena lica, koja grli naše križeve, naš grijeh, naše poteškoće, naš plač, koja nas nježno privija!
Krenuli smo sa don Andreom, nekoliko posvećene braće, časnih sestara, dva para naših zaručnika i drugim momcima i djevojkama.  Prva etapa bila je Austrija gdje nas je brat Georg radosno dočekao. Nakon lijepe svete mise koju je slavio don Andrea nastavili smo prema Poljskoj.  Po našem dolasku momci i brat Slaven su nam pružili dobrodošlicu. Nakon nekoliko uputa za putovanje, kako ga proživjeti, prikazivati, moliti, pjevati, radovati se i dijeliti među sobom, jutarnja Sveta Misa proslavljena je na trgu u Tarnowu sa biskupom i svim hodočasnicima, kojih  je bilo oko 10 tisuća.
Bili smo adekvatno opremljeni: ruksak, boca sa vodom, madrac za kampiranje...  zahvaljujući momcima iz Poljske nije nam nikada ništa usfalilo, vjerno su nas pratili sa kombijem, čekajući nas na svakoj etapi sa vodom, čajem, kavom, užinama i glavnim obrocima. Ručak i večera pripremali su se na kamperski način, na prijenosnom plinskom kuhalu. Vidjeti ih pričinjalo je veliku radost, posebno nakon dugih etapa! Prvi dan smo prešli 25 km (od ukupno 230 km) sve je prošlo u redu, malo su mišići prenapregnuti ali su svi na nogama!
Navečer smo stigli u svetište Blažene Karoline, zaštitnice naše grupe, šesnaestogodišnje  djevojke, mučenice, koja je ubijena da izbjegne nasilje jednog ruskog vojnika. U večer su nam ispričali njenu priču koja podsjeća na priču sv. Marije Goretti, jedne djevojke koja je željela ostati čista za Gospodina! Naša grupa sastojala se od oko 200 ljudi, nas iz Zajednice i još mnogih mladih, starijih, djece, svećenika i đakona koji nas već poznaju jer nam je ovo deveto hodočašće sa njima. Tako da su već poznavali naše pjesme, geste i poljske prijevode, bilo je to jako lijepo međusobno razmjenjivanje muzike i molitve.
Molilo se na poljskom, talijanskom, španjolskom i engleskom. Drugi dan će nam ostati u sjećanju i u žuljevima na nogama mnogih: 42 km pređena uz malo pauza, puno vode i užina! Na večer smo mogli snimiti video kako hodamo, netko iskrivljen, netko napola savijen, netko izvijen unazad. Kad smo stigli na posljednju etapu, na nogometni teren, mi časne sestre i djevojke ispružile smo se na zemlju gotovo bez riječi, a don i braća su nam poslužili večeru sa još malo preostale snage i dobrim srcem iako su i oni šepali zbog žuljeva na nogama!
Nas časne sestre i  djevojke su primili u kuće, mnoge obitelji su otvorile svoje kuće nudeći nam dobre i paprene poljske juhe, kruh, čaj i tuš... To je doista bio dar ! Za razliku od nas, momci su spavali u šatoru uz puno jutarnje rose, jer je poljska noć, usprkos ljetnom razdoblju, poprilično hladna!
Put se tako nastavljao dan za danom, svakog dana se započinjalo sa puno radosti i volje: buđenje u 5 ili u 4.30 i pokret, pjesma, mnogi su nam ljudi nudili napitke i jelo duž puta, mnogi su nas pozdravljali uz rub ceste: djeca, starci, obitelji, ovo hodočašće je za Poljake trenutak jake vjere, to je zajednički odlazak Majci iz zahvalnosti i na molitvu.
Zadnjeg dana, 25. kolovoza, uoči svetkovine Crne Gospe kraljice Poljske, stigli smo u Svetište svi još povezaniji i veći prijatelji u srcu zahvaljujući hodu koji smo prešli u radosti, poteškoćama, ali uvijek popraćen molitvom koja je pomogla da se sve to ostvari!
Došli smo pred sliku Gospe puni emocija i pogledali je duboko u oči, prikazavši joj svoje molitve za Majku Elviru, naše svećenike, cijelu Zajednicu i sve osobe koje su se povjerile u naše molitve.

SAMO JEDNA ZDRAVO MARIJO
Ja sam tata jednog momka koji je bio u Zajednici. Dok sam bio na iskustvu u Saluzzu nakon Slavlja Života, dobio sam veliki dar da se pridružim na hodočašću u Częstochowu. Znao sam vrlo malo o tome ali kada sam rekao jednom momku gdje ću ići, on me zamolio da se pomolim za njega kada stignem pred Crnu Gospu u Częstochowi. „To je sve što te molim tata, samo jednu Zdravo Mariju za mene, molim te“. Ovo je moje svjedočanstvo.
Nakon prelijepe svete mise koju je proslavio don Stefano i blagoslova koji smo dobili od Majke Elvire u kući u Pagnu, krenuli smo na put. Don Andrea, osam časnih sestara, nekoliko posvećenih te brojni momci i djevojke iz Zajednice Cenacolo, raspoređeni u 3 kombija, krenuli smo noseći molitve i nakane mnogih.
Ja nisam imao pojma kako će to putovanje izgledati. Prva 24 sata na putu sam bio pomalo nervozan, izlazak iz Italije i prvo ulazak u Austriju, zatim Češku Republiku, Slovačku i konačno u Poljsku. Jedna mi je od časnih sestara iz našeg kombija rekla na početku puta: “Tata, mi uvijek molimo 1000 Zdravo Marija kad idemo na ovakav put...“ i, jedna po jedna, prije negoli sam primijetio, već je bilo gotovo. Nakon druge noći provedene putujući prema našoj bratovštini u Poljskoj, započeli smo naš hod sa jednom predivnom misom u Tarnowu.
Gradski trg bio je ispunjen tisućama mladih i starih koji su pjevali i molili. Bilo je nebrojeno puno osoba koji su kliktali sa pločnika, balkona, kućnih pragova dok smo išli prema izlazu iz grada. Taj me prizor doista ostavljao bez daha. Nisam nikada bio među toliko puno molitve i radosti. Bilo je to kao hodajuće „Slavlje Života“. Našoj je grupi dodijeljena zaštita i vodstvo Blažene Karoline, te smo tako sa Karolinom i za Karolinu molili i pjevali po putu kroz malena mjesta i gradove, šume i polja prelijepe Poljske.
Dani su prolazili kampirajući po poljima, sjenicima ili u dvorištima malih crkvica. Slaveći svakodnevno misu na otvorenom, po travnatim poljima ili u hladovini šuma. Svako mjesto gdje smo se zaustavili bilo je ispunjeno posebnim duhom poljskog naroda. Hodočasnici su pomagali nositi ruksake jedni drugima, prevodeći međusobno, dijeleći vodu, kruh ili bombone. Časne sestre, momci i djevojke iz Zajednice su mi pomogli na toliko puno načina i nebrojeno puta. Svaki od tih gesta ljubaznosti su bili doista još jedna Zdravo Marijo, još jedna malena molitva ili jedan znak križa.
Snaga ljubavi i molitve rasla je duž puta. Malena djeca, seljaci, starci, prodavači, adolescenti i obitelji uz cestu, bilo sunce ili kiša, pozdravljali su nas i nudili nam vodu, sok, svježe voće, pa čak i vrećice sa kupusom. Svaki puta jedna Zdravo Marijo... kako smo molili i pjevali Mariji za njih, tako su i oni molili Mariju za nas. Nebo je, duž cijelog hoda bilo ispunjeno tisućama Zdravo Marijo od ljudi koji su molili jedni za druge – osoba koje su hodale i osoba sa strane ceste koje su nas pozdravljale... Rijeke milosti i radosti rastjerivale su tugu i zlo, svaki put sa jednom Zdravo Marijom. Bol i nelagoda su postale beznačajne. Mogao sam se samo smiješiti.
Imam toliko puno sjećanja koji još uvijek sazrijevaju u meni. Uvijek ću se sjećati i nastavljam učiti od ovog dara koji sam dobio. Jako sam zahvalan Bogu jer je omogućio da se sve ovo dogodi. Hvala Majci Elviri, don Stefanu, don Andrei, časnim sestrama, mojim prevoditeljima i svima onima koji su mi pomagali za vrijeme ovog hodočašća. Sada imam nove prijatelje za cijeli život.
Dirnulo me poštovanje koji imaju momci i djevojke iz Zajednice jedni prema drugima. Dirnulo me njihovo prihvaćanje od poteškoća bez prigovaranja, ozračje mira i onda kada je bilo naporno, dugi usponi, sunce, kiša, žuljevi, mokri šatori. Ovo je primjer onoga što Majka Elvira definira slobodom koja proizlazi iz prihvaćene poteškoće. Naučio sam da Zajednica nije samo jedno mjesto koje te oslobađa ovisnosti. To je mjesto gdje naučiš prihvaćati poteškoće, poštovati samoga sebe, poštovati i voljeti druge, moliti da postaneš dobar otac, dobra majka, dobar supružnik.
Hod je bio jako težak, i razmišljao sam kako kao roditelj neću nikada shvatiti one patnje koje je moj sin proživio prije nego je ušao u Zajednicu. Nikada. Neću nikada uistinu razumjeti patnju mladih momaka i djevojaka u Zajednici prije ili za vrijeme njihovog puta. Ali razumijem da se suočavaju s brojim poteškoćama, velikim i malim, puno više nego što to izgleda na prvi pogled. Molim da momci i djevojke iz Zajednice nikada ne dožive patnju gledajući kako se život njihova djeteta topi u tuzi ili apatiji ovisnosti. Nikada. Već su dosta patili. Molim da njihova djeca odrastu upoznajući mir i radost koja dolazi od molitve.
Ovdje sam naučio što je zapravo molitva, što je uistinu Zajednica i kako moliti. Kilometar po kilometar. Pozdrav djetetu, osmijeh čovjeku, znak križa, boca vode ili komad podijeljenog kruha. A onda još „samo jedna Zdravo Marija“. To je ono što sam naučio, ovo je moje svjedočanstvo. Čudo iz Częstochowe.
Tata Dan
Album fotografija...

Ispiši stranicu