Susret exovaca u Saluzzu

Bok svima,
Želio sam vam ukratko ispričati kako mi je srce bilo ispunjeno ovih dana koje sam proveo u Zajednici povodom susreta „djece“ Cenacola. Bila su to dva nevjerojatna dana!
Već u tjednima prije susreta, kada su se mogla vidjeti da se imena osoba koje će prisustvovati povečavaju iz dana u dan, osjećalo se da će to biti dani nebeske milosti.
Osobno nisam mogao dočekati da provedem neko vrijeme u obitelji Cenacolo, kako bi se mogao malo odvojiti od svakodnevice i baciti se u punini u zajedničarski život, prepunu sjećanja, mira i ljubavi...  ono što se osjeti svaki put kad se prođe ulazna vrata bilo koje „cenacolovske“ kuće.
Ono što me najviše dodirnulo ovih dana, što je don Stefano više puta naglasio, da trebamo održati živa sjećanja na trenutke koje smo proživjeli u Zajednici. Upravo mi je iz tog razloga za vrijeme susreta došlo u više navrata da zaplačem od radosti razmišljajući o svim dubokim iskustvima i zajedništvu sa Duhom Svetim koje sam tamo doživio; ponekad riječi, ponekad geste koje su mi zauvijek usadile vjeru i život.
Bilo je jako lijepo što smo mogli osjetiti prisutnost braće sa kojima smo živjeli i koji su već prešli u „vječnu“ bratovštinu, braća koja će zasigurno posredovati za svakoga od nas.
Već sam prije samog susreta bio pun entuzijazma misleći na sve ono što ćemo doživjeti, jer se nikada nisam vratio iz Zajednice nezadovoljan, bez radosti u srcu.
Svjedočanstva braće bila su slapovi svježe vode našim srcima, u kojima se osjetilo snaga Božjeg Milosrđa i velikog povjerenja i nade.
Puno mi je puta tih dana došlo da zahvalim Majci Elviri i Zajednici jer sam preko njih upoznao Isusa, jer su me upoznali sa istinom, želim zahvaliti svećenicima koji su nam posvetili svoj život, hvala svoj braći jer su nam preko jednostavnih svjedočanstava prenijeli srce zajedničarskog života.
Na svetoj misi je bilo pročitano evanđelje o gubavcu koji se vraća zahvaliti Isusu i navelo me na razmišljanje koliko nas je došlo na susret ali i koliko nas je moglo biti da su mogle prisustvovati sve one osobe koje su prošle tuda i koje je ozdravio Gospodin kroz ovo svoje djelo; bilo je lijepo jer smo mogli moliti sa onima koji prolaze kroz težak trenutak.
Još jednom zahvaljujem Majci Elviri koja čak i bez riječi prenosi svoju ljubav svakome od nas, hvala jer sam preko njenog da i danas ponovno rođeni, još jedanput hvala svoj braći koja su ostala u Cenacolu. Iako imaju puno obaveza i briga, posvetili su nam svoje dragocjeno vrijeme i opet nam darovali novi duh.
Kao što je rekao jedan momak u svjedočanstvu, uvijek ćemo se osjećati dužnicima... nema tih riječi kojima se može zahvaliti. HVALA!
Roberto

Kao i uvijek Zajednica nam pokazuje istinsku ljubav, poštovanje i privrženost, pozivajući nas kući. Kažem kući jer vjerujem da je za svakoga od nas povratak u Saluzzo uvijek povratak kući, na početnu točku novog života!
U subotu smo stigli u Saluzzo i nakon prvih pozdrava na zvuk zvona smo se našli svi zajedno ispod šatora.
Preko riječi oca Stefana smo odmah osjetili bezuvjetnu ljubav Zajednice prema svojoj djeci. Onda... stvari koje su vječne, utisnute u našim srcima, poput zvona koje nas je okupilo, čitanje evanđelja i Markov komentar koji nas je potaknuo da zaustavimo naša srca, prisjećajući se velikog čuda koje se dogodilo i koje se još događa, pobjeđujući sva naša ograničenja, a to je upravo naš život!
Potom je uslijedio neočekivani dolazak Elvire koja se upravo bacila među nas, a mi smo  se odmah s velikom radošću poredali da nas svakog ponaosob mama zagrli i nasmije nam se. Bilo je sve jako dirljivo, a to se moglo jasno vidjeti po suzama koje su prekrivale naša lica. Dok je grlila svakoga ponaosob, bilo mi je jasno da je za nju bilo najvažnije upravo to: zagrliti svoju djecu!
Još jedan snažan trenutak bilo je klanjanje, tako spontano i duboko da je pomelo plan i program te se sveta misa morala prebaciti u poslijepodnevne sate. Podjela i molitva tijekom ta dva dana su bile duboke i snažne. Iako smo već dosta godina svatko pomalo u svom svijetu, ostali smo ipak na istoj frekvenciji, te možemo odmah sići u dubinu, dovoljan je čaik i samo pogled za razumijevanje. Nije nedostajalo nostalgičnih sjećanja i zdravog smijeha zbog ponovno nađenog prijateljstva, prijateljstva koje je rođeno u istini, u Kristu, prijateljstva koje pobjeđuje sve, prijateljstva koje može samo Bog pokloniti.
Hvala Bogu, Elviri, svima... hvalaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
Nadam se skorom ponovnom susretu!
Gianpaolo

Ispiši stranicu