|
Naša odjeća još je puna crvene međugorske zemlje, upravo poput našeg srca i duha.
Providnost je htjela da se prošlog tjedna, u tom mjestu koje su blagoslovili Gospodin i Marija, susretne otprilike 90-ak djevojaka koje su duže vrijeme u Zajednici – među kojima i supruge i Časne Sestre Misiona rke Uskrsnuća – pristigle iz desetak evropskih bratovština, na godišnjem susretu “Misionarki – Službenica iz ljubavi”.
Momci iz Campo della Vita (Polja Života) postali su Providnost za nas, ustupajući nam kuću i izmještajući se u druge hrvatske bratovštine; samo je mala grupa njih ostala da bi se brinuli o uobičajenim stvarima i svjedočanstvima za hodočasnike.
Krenuli smo autobusom iz Saluzza u noći 8. travnja, na dan Naviještenja Gospodinova i stigavši u Međugorje sudjelovali smo na Misi koju je slavio Otac Stefano, otvorivši hodočašće i preporučivši djevojkama da se i one otvore za Marijinu školu. Onako kako se Marija pitala “Kako je moguće? Ne poznajem čovjeka“. Pitajući se o smislu onoga što se događalo, svaka od nas je pozvana slijediti ju u tom traženju, sigurne da je anđeo uz nas, koji nam govori:“Ne boj se... Našla si milost kod Boga”.
Slijedećeg jutra sve smo se popele na Podbrdo da bismo molile na mjestu prvog Marijinog ukazanja međugorskom vidiocima. Taj sastanak ponavljao se gotovo svakoga dana duhovne obnove, na kojem smo u podnožju kipa ”Kraljice Mira” ostavljale sve brige i povjeravale joj dan.
Dio svakidašnjeg programa između ostalog bile su i katekeze Oca Stefana i Sveta Misa koju je često predvodio Don Ivan. Sve to smo proživljavale u ozračju tišine i molitve.
U katekezama Otac Stefano ocrtao je detaljnije neke novozavjetne ženske likove. Krenuo je od žena koje je Isus ozdravio i spasio, preko onih koje su ga primile u svoju kuću, pa sve do svjedokinja Uskrsnuća. Žene, često bez imena i bez lica, u kojima se svaka djevojka mogla prepoznati.
Don Ivan je pak, u svojim propovijedima, nastojao uvesti svaku od nas, iz dana u dan sve više u priču Djela Apostolskih, doprijevši do srca svih nas kroz lomljenje kruha Riječi na svoj jednostavan i direktan način.
Dva događaja su posebno obilježila te dane. Prvi je bio u srijedu 10. travnja, kad je Majka Elvira s grupicom Časnih Sestara stigla u Međugorje. Djevojke su je dočekale sa pjesmom i plesom, u središtu Polja Života. Istog poslijepodneva, nakon katekeza kojima je prisustvovala i Majka Elvira, sve smo otišle moliti dvije šetajuće krunice zaustavivši se ispred Plavog Križa, drugog svetog mjesta na kojem se ukazala Gospa, u podnožju Podbrda.
Drugi snažan trenutak bio je Križni Put u petak ujutro na Križevcu, brdu visokom oko 500 metara, kojim dominira bijeli križ koji su poželjeli i izgradili župljani Međugorja u sjećanje na 1900 godina od Kristove smrti i Uskrsnuća. Svaka postaja bila je posvećena jednoj bratovštini koja je napisala kratku meditaciju, dajući ovom Križnom putu obiteljski zajedničarski ton. Stigavši na vrh, ispred postaje uskrsnuća, otac Stefano nas je pozvao da jedna drugu pozdravimo sa:“Zaista si uskrsnula, aleluja!” Bio je to radostan i dirljiv trenutak, koji je došao nakon nekoliko dana unutarnjeg puta i promišljanja. Kasnije smo išle u procesiji prema križu i nakon trenutka molitve, zapalile smo lomaču od naših pisama napisanih tih dana: spalile smo, pjevajući i plešući oko vatre, sve ono što nas je tištalo iz naše prošlosti i naše svakodnevnice kao i sve molitve koje smo htjeli uzdići Bogu.
U petak poslijepodne otišle smo u posjetu djevojkama iz Polja Radosti posjetiti ih i moliti s njima. Na kraju nije izostala ni ukusna marenda, a potom smo još s Majkom Elvirom izmolili dvije Krunice šećući do Polje Života. Kolica Majke Elvire išla su vratolomno brzo a sve su djevojke trčale iza njih, dok su hodočasnici koji su nas susretali iskazivali mješavinu radosti, iznenađenja i zbunjenosti!
U subotu smo, podijeljene u grupe, razmijenile utiske, emocije, poteškoće i radosti tog tjedna. Navečer su braća ponovo postala Providnost za nas, pekući pizze za sve i nakon otpjevanog pozdrava uz svjetlo svijeća za Majku Elviru, ispred njezine kućice, našle smo se u velikom salonu za prijem hodočasnika za posljednju večer pjesama, plesova i videa koji smo pogledali zajedno.
U nedjelju ujutro Otac Stefano predvodio je Svetu Misu a onda smo uz Marijin blagoslov svi krenuli prema vlastitim bratovštinama.
U autobusu je bilo onih kojima su suknje još bile prljave od međugorske zemlje, onih koje su cijelu noć provele pred Presvetim Sakramentom i koje su odmah zaspale, neke su imale noge izranjane od uspinjanja na Podbrdo, no sve smo imale srce bogato mirom i obogaćeno snažnom ljubavlju, e da bi ju mogle dalje darivati…
Hvala Marijo i hvala Sveti Josipe za svu Providnost dobivenu ovih dana!
Photo album...
 Ispiši stranicu
|
