|
|
Misija Sveta Giuseppina Bakhita Liberija Virginia, 08.04.2012.
„VIDIO SAM GOSPODINA“
(IV 20,18)
Predraga Majko Elvira, oče Stefano i svi ostali,
Isus je uskrsnuo, a mi smo to doista vidjeli, susreli, kao Magdalena smo mu primili noge, da ga ne pustimo da ode, a ustvari nas On DANAS šalje da trčimo, srcem punim radosti, da kažemo cijelom svijetu da je On živ, prisutan u našim životima koji su sada uskrsli, pune želje da se daruju, da se potroše za druge!!!
I evo nas ovdje nakon novog mjeseca intenzivnog života i novih prijateljstva: Afrika je jedna prelijepa zemlja, zbog prekrasne prirode, toplog sunca, pljuskova koji osvježavaju, zbog mnogih očiju uperenih u tebe, usana koje ti  se smiju i pozdravljaju, ali je i zemlja u kojoj se ulazi u život, kulturu, način na koji razmišljaju, njihov jezik, a ništa se ne događa odmah, već sve polako, polako. A polako, polako već nam ukazuje male plodove, prije svega u povjerenju i prijateljstvu naših dragih susjeda,
djece, starijih osoba, mladih majki koje nas često posjećuju ili ih susrećemo na putu. Pozdravljaju nas sa licima koja su veselija i zadovoljnija ili nam pak preko „dostavljača“ stižu banane, jedna papaja, kokos... zapravo puno malih gesta koje govore puno.
„Nemojte misliti da ne radite ništa – to nam je rekla časna sestra Maria Tješiteljica – ustvari činite dobro jer se polako uključujete u ovu pustolovinu, igrajući se sa djecom, stojeći sa narodom, a onda ćete vidjeti: malo pomalo Bog će otvoriti put i sve će biti jasnije“.
Baš je točno: doista se čini da upravo Gospodin čeka pravi trenutak da se krene, a mi se tako u međuvremenu pripremamo na sve načine. Kuća je sada dovršena: sva je obojana u žuto, svijetlo i tamno... i to zahvaljujući tvrtki za slikanje Rainer & Giorgo koji su postavili jednu super drvenu skelu koja je dosegla čak i zvono i križ na kapeli. Oni sada kopaju veliku rupu uz pomoć krampa i lopate kako bi napravili novu septičku jamu.
Nakon 1000 pokušaja da se uzgoji cvijeće konačno se našlo rješenje... tako je časna sestra Lucia ispunila cvijećem ulaz u kuću, žardinjere, i sve je postalo skladnije i ugodnije... ali se ipak moramo uvijek boriti sa gladnim kozama!!!
Upravo zato što se sve odvija „slowly slowly“ (na liberijskom engleskom polako-polako), Martin i Marc su iskrčili jedan dobar komad „šume“ gdje se prije 30 godina uzgajalo i gdje je bio veliki vrt: zamislite da su tamo još uvijek stare lijepe prostrane parcele, sa malim kanalom za navodnjavanje... zaboravio sam da ovdje umjesto rezača trave postoji jedna jako djelotvorna metoda: paljenje trave.
Pier i Glauco su skoro dovršili novu smočnicu i krušnu peć, nedostaje krov... ali će i on biti postavljen prije nego li počne sezona kiša.
Fabrizio postaje sve stručniji u liberijskoj kuhinji, zahvaljujući kuharici oca Adriana koja nas dolazi svakog četvrtka učiti neko novo jelo i dovesti u red Irenu koju uči da osim dobre supruge bude i dobra kuharica. Dovršavamo čišćenje garaže nakon podizanja i odvoza starog poda, kreči se... započeli smo i jedan novi vrt... sa lopatom u rukama okrećemo zemlju da je pripremimo prije nego li počnu kiše.
Kako bi se držali ovogodišnje teme zadane za put kroz ovu godinu, ono što doista snažno raste je PRIJATELJSTVO među nama i prije svega sa mještanima, sa novim osobama koje nas posjećuju i koje odlazimo posjetiti.Osim misije postali smo i jedna lijepa kuća dobrodošlice:
jedne nedjelje su nas došle posjetiti CWO: organizacija katoličkih žena iz župe oca Adriana, predstavile su se sa željom da nam izraze dobrodošlicu i odmah su nam se stavile na raspolaganje za sve, darujući nam svoje prijateljstvo i njihovu jednostavnost. Onda smo nakon svjedočanstva i pjesme dobili orah dobrodošlice ( jedan gorak, crveni orah koji se daje u znak dobrodošlice i mora se prožvakati). Sljedeću subotu su došli ministranti oca Adriana kako bi proveli sa nama jedan dan: radeći, moleći, ručajući zajedno (otkrili smo da talijanska tjestenina ovdje baš ne prolazi kod liberijanaca), a na kraju svega, jedna lijepa nogometna utakmica... među svim momcima od 12 do 19 godina bila je jedna djevojčica , Margareth koja je bila jako zadovoljna toga dana te se jednom drugom prilikom pojavila jednog jutra sa svojom sestricom i sa vrećicom u kojoj je imala radnu odjeću kako bi nam pomogla i bila malo sa nama.
Jednu drugu subotu smo imali „čast“ da župni zbor oca Adriana bude ovdje sa nama: i sa njima smo nakon jutra provedenog u jednostavnim poslovima napravili liberijski ručak, koji je pripremila Linda, voditeljica zbora zajedno sa drugim djevojkama koje su rekle Fabriziu kada su ušle u kuhinju: danas se odmori, mi ćemo kuhati!!! Popodne probe pjesama: njihovi glasovi su se čuli daleko, daleko, a za nas je bio dar vidjeti njihov trud, ljubav i volju koju su stavljali u pjesme kako bi slavili Gospodina...Osim pružanja dobrodošlice mnogima i mi smo je dobili na raznim mjestima, tamo, gdje nas je ovoga mjeseca odvela Providnost. Jedne smo nedjelje posjetili misiju jednog misionarskog veterana u Liberiji, našeg dragog oca Garya, koji je već 40 godina u ovoj zemlji. U njegovoj misiji ima svega ali nam je bio poseban susret sa jednom grupom djevojaka i momaka koji su gluhonijemi, većina njih je postala takva zbog kinina, lijeka protiv malarije kojeg su uzimali već kao djeca. Bilo je doista posebno biti sa njima jer je bilo dovoljno učiniti jednu jednostavnu gestu naših pjesama i oni bi se pokrenuli, rasplesali, smijali se i učili nas njihov znakovni jezik.Neki od nas su imali priliku ići u VOA (Voice of America), jednu napuštenu zgradu bivše američke radio/tv postaje, koja je pobjegla za vrijeme rata, a sada je jedan veliki izbjeglički kamp za izbjeglice iz Sierra Leone, sa puno baraka i puno, puno djece od kojih su mnogi pothranjeni i ispod normalne težine. Zbog toga jedna naša draga prijateljica Angeline koja je i sama bivša izbjeglica svake subote sa drugim ženama ide pripremati jelo za 250 najslabije djece. Onda, nakon jednog lijepog trenutka molitve kada svako dijete zatvori oči, sklapa ručice i napamet izgovara molitve, stoje svi u redu od najmanjih do najvećih sa zdjelicom ili tanjurom u ruci za jelo... a mi ih poslužujemo sa velikim kuhačama i punimo njihove „tanjure“ sa rižom, mesom, povrćem...Zatim smo išli u škole, Sveti Gabriel i Sveti Pavao, svjedočiti, pjevati, plesati... bilo je zanimljivo gledati kako su jako pozorno slušali ono što smo im prepričavali, širom otvorenih očiju i otvorenih usta, nije proletila niti jedna muha... na kraju su se prisjećali svih pojedinosti... a za pjesme nisu prestali tražiti bis, a onda su se vraćali u razrede pjevušeći pripjev pjesama... kažem razred ali to ustvari nije prava škola već jedna soba prenamijenena u školu, gdje je djeci tijesno, a dijele se u dvije smjene, onu jutarnju i popodnevnu.Sveti Josip nam je pomogao na njegov blagdan da proživimo jedan prelijepi dan u igri sa našim dragim malim susjedima. Nakon ručka smo ih pokupili iz raznih kuća, umirujući njihove roditelje da ćemo ih vratiti kućama... i pokret sa kariolama, po stazama, u potezanju konopa, s utrkama u vrećama... zapravo sve to kretanje je baš za njih koji ne mogu biti mirni. Čak su se i najuspavaniji „probudili“ i dali sve do sebe da pobijede svoju vlastitu ekipu... od toga dana se često sastajemo u popodnevnim satima u jednom dobrom sastavu koji se dolazi igrati i biti sa nama... Živio Sveti Josip ... kakva su providnost djeca!
Na kraju smo ... e-mail-a i ...korizme... U ovom Svetom tjednu smo dobili dar da možemo prisustvovati na Krizmenoj misi, zajedno sa našim biskupom i svim svećenicima i redovnicima naše biskupije: to je bila jedna lijepa proslava, a za vrijeme propovijedi, biskup nas je predstavio svima, govoreći o tome tko smo bili i gdje smo živjeli... dok je govorio nas je promatrao i smiješio se zadovoljan što nas vidi.
Na kraju smo svi zajedno otišli na večeru sa njime i obećao nam je da će naći vremena da nas posjeti. Ta večera je bio motiv da upoznamo puno, puno novih prijatelja i da ponovno susretnemo „stare“: svi su nam pokazali svoju želju da nas posjete nakon Uskrsa, zato se počinjemo već sada pripremati jer će ih biti doista puno... KOJI DAR!
Večeras, na Veliki četvrtak ćemo prikazati posljednju večeru uz pranje nogu i izdaju Jude; osim naših momaka (samo ih je 7), došli su i momci oca Adriana i dvoje dragih prijatelja župljana... koji su bili presretni što mogu prisustvovati. I na taj su način dali Afričku notu Isusovom životu. Sutra, na Veliki petak nas čeka Križni put ovdje u blizini, u Saint Paulu, čiji nas je župnik otac Patrick, jako oduševljen, pozvao: tako ćemo još više ući u kulturu i vjeru ovoga naroda.
Napisali smo unaprijed... jer i redovi idu poput života u Liberiji ...polako, polako... ali prije svega nismo htjeli propustiti da sa vama proživimo radost da svima pjevamo:
ISUS JE USKRSNUO !!!
Jedan veseli Sveti Uskrs svima vama i hvala, hvala na vašim molitvama: doista u svemu što živimo osjećamo snagu zajedništva i vaših molitvi.
Želimo vam puno dobrog... ujedinjeni u radosti sa vama!
Obitelj Liberijske – Afričke Zajednice „Cenacolo“ |
 Ispiši stranicu
|
