Posljednje vijesti iz Liberije

Virginia, Monrovia – AFRIKA LIBERIJA                                             3 siječnja 2012

Najdraža Majko Elvira, braćo, sestre, prijatelji i svi ostali,
rano je ujutro i uspijevam ukrasti malo vremena liberijskim misionarskim trkama i obavezama da bih vam ispričao kako ide “the liberian mission”. Dakle kako već sada živimo u našoj misiji, gotovo mi je nemoguća upotreba kompjutera i zato mi je teško dati vam napisane vijesti: oprostite mi, zamišljam da ste u iščekivanju i da puno molite za nas, i svi vam zahvaljujemo zbog toga. Evo me s nešto izvještaja ovih dana: po mom dolasku na Badnjak spavao sam sa bratom Enricom kod časnih sestara “Missionarie della Consolata”, naših prijateljica, koje imaju jednu kuću u blizini zračne luke. Došle su pred nas u zračnu luku jer to nisu mogli učiniti naši momci zbog nekoliko dana policijskog sata koji je bio u gradu Monrovii u danima prije Božića, policijskog sata koji je navečer blokirao nekolicinu ulica.
Dogodilo se da su učenicima škola dali očistiti ulice grada za Božić obećavši da će im platiti, što zatim nisu učinili odmah i posljedica toga bila je jedna noć puna nasilja u kojoj su uništili neke stvari i blokirali ulice smećem koje su razbacali posvuda i palili po ulicama. Kao i uvijek postoje oni koji iskoriste takve trenutke da bi pobunili ljude, koji se ovdje u trenutku zapale. Vatra proteklih ratova i rana u srcima koje još nisu susrele istinu i Božje Milosrđe tinja pod pepelom, i dovoljno je jako malo da se upale. Malo sam se zabrinuo za dolazak sestara u danima koji slijede, ali sam izabrao radije ne reći ništa, moliti i čekati, i hvala Bogu poslije Božića razvedrilo se: država je platila mlade, oni koji su nadolijevali ulje na vatru uhapšeni su i stanje se smirilo. Nakon jednog spokojnog sna, u jutro 24.prosinca predvodio sam Misu sa časnim sestrama “Suore della Consolata” koje su bile vrlo sretne što mogu imati Misu u kući, i na kraju smo s njima doživjeli lijep trenutak razgovora o životu u isčekivanju dolaska naših sestara, da bi ih prihvatili.
Neke od njih (sve imaju puno godina misija) pitale su me da li se mogu ispovijediti da bi se dobro pripremile za Božić, i iskreno vam kažem da sam bio vrlo dirnut u srcu slušajući ih: bio bih se spustio na koljena ispred njih razmišljajući o svemu onome što su one ovdje doživjele, propatile i koliko su bile uznemiravane, ostajući vjerne Bogu u ovoj zemlji. Bio sam sretan što sam mogao prosuti na njih Milosrđe i snagu Milosti Božje. Stigavši u našu misiju nakon putovanja od kojeg “boli glava” kroz kaos Monrovie prepune ljudi, bio sam zadivljen vidjevši mnoge radove koje su učinili misionari ovih mjeseci s ono malo što su imali. Malo, gledano s vjerom.....jest puno!!!  Teško su radili, s puno truda i znoja, u Glaukovom ritmu: kuća se preobrazila, nije više napuštena kuća “u komadima”, prljava i urušena, nego je lijepa, čista, jednostavna, svijetla i puna dobrodošlice, ima lijepo “lice” naših kuća, i spremna je prihvatiti časne sestre i misionarke. U kapelici, koja je također “uskrsla” nakon puno godina napuštenosti, Isus je prisutan i osjećamo se dobro s njim i među sobom, dobro se moli. Momci, završivši prvu kuću, premjestili su se u drugu kuću u blizini, sada je i ta cijela ponovo spremljena i očišćena. Zatekao sam ih spokojne no potrebite daška radosti, zajedništva i osmjeha, pomalo napaćene od doživljenih poteškoća i od podnesene žrtve, no usprkos tome u tjelesnoj formi usprkos klimi i ponekom simptomu malarije koju su preboljeli posljednjih mjeseci: siguran sam da smo stigli u pravom trenutku i da će Časne sestre i misionarke donijeti taj dašak radosti, osmjeha, dobrodošlice i otvaranja koje žena zna darovati, i kojih je misija potrebita nakon prvih mjeseci teškog rada. I kao da misija treba jedan novi korak, i Bog zna da je pravi trenutak za to. Božićno bdijenje proveli smo u župi Oca Adrijana, ranije (u sedam sati navečer) zbog policijskog sata u božićnoj noći. Bio je to lijep trenutak vjere, prihvatiti Isusa koji se rađa  siromašan u ovoj zemlji punoj siromaha i pjevati “Slava Bogu na visini i MIR NA ZEMLJI” u zemlji kojoj jako treba trajniji mir.
Podijeliti s ljudima ovaj trenutak iščekivanja i Gospodinovog dolaska, u ovom prvom cenacolovskom Božiću u afričkoj zemlji, bio je lijep dar. Otac Adrijan je dobro, vratio se nakon tri mjeseca odmora u Irskoj, u svojoj zemlji, i puno je spokojniji i smireniji, presretan zbog naše prisutnosti a još više zbog dolaska Časnih sestara. Božični ručak pripremljen sa srcem zahvaljujući stvarima koje smo uspjeli donijeti imao je okus Italije: tjestenina sa umakom od parmezana, jedna lijepa kobasica sa lećom, groviera ali iznad svega... jedan lijepi “Pandoro Bauli” koji mi je Providnost dozvolila donijeti u osobnoj prtljagi, na radost ponajviše Giorgiona “misionara od cijevi” (kako on sebe naziva) i svih ostalih: u misiji i te male stvari daju radost srcu. Na dan Božića, poslijepodne, otišli smo s ocem Adrijanom čestitati našim siromašnim susjedima darivajući ih i dijeleći s njima, u Božićnom paketu (jedna najlonska vrećica) malo Providnosti koje smo imali viška (uistinu ne baš puno): poneki keks, malo riže, graha...no ono što ih je zadivilo je bilo naša pjevana čestitka i naša radost što smo ovdje. Netko nam je zauzvrat poklonio koju bananu, drugi puno osmijeha i zahvalnosti: bio je to lijep trenutak.
Dan poslije Božića nastavili smo s posljednjim pripremama za dolazak časnih sestara, i mogao sam shvatiti kako su naše momke sa njihovom tihom prisutnošću, kroz molitvu i rad mnogi upoznali i koliko ih poštuju. Ne prođe dan da djeca koja žive u blizini misije ne svrate posjetiti naše i donijeti dašak radosti trčeći i vičući, kako to djeca znaju raditi. Neka od njih prođu i više puta na dan, znatiželjna i sretna zbog naše prisutnosti. Oni su naši prvi prijatelji i prisutnost časnih sestara i djevojaka misionarki bit će zasigurno blagoslov za njih. Providnost je ovih mjeseci darovala našima jedan lijepi auto sa šest sjedala i velikim prtljažnim prostorom, jedan američki “track”, i kad se prolazi ulicama svi ga pozdravljaju uz neizostavni uzvik “white man” kome se sada pridružio i jedan drugi upućen prije svega PierFrancescu, koji obično vozi: svi viču “sabu, sabu” što znači “ćelavi, ćelavi”... i smiju se našim pozdravima. Hvala Bogu da nas Zajednica uči prihvati i smijati se vlastitim manama i tjelesnim nedostatcima, da nije tako ovdje bi bilo teško!!!
S ocem Adrianom, Martinom i Pierom prisustvovao sam jednom susretu s božičnim čestitanjima svih kršćanskih stvarnosti prisutnih u Biskupiji, kojem je nazočio Biskup: Katolička Crkva je jedna “mala” ali živa prisutnost u ovoj zemlji, i vidio sam koliko su naši misionari već poznati, koliko pozdrava su dobrili od strane svećenika biskupije i prisutnih časnih sestara, od kojih su nas mnoge ovih mjeseci posjetile ili pozvale u svoje stvarnosti zbog svjedočenja. Na kraju su neki svećenici ispričali različite šale i zajedno se tome smijali, proživljavajući jedan obiteljski i jednostavan trenutak. Nadbiskup nas je odmah, pozdravljajući nas pitao za časne sestre, rekao sam mu da bi trebale stići slijedeći dan i vidio sam u njegovim očima radost zbog tog dolaska. Dolazak Sestara i djevojaka dobro je prošao, s Pierom i Rainerom otišao sam ih dočekati u zračnu luku i bili smo pomalo zabrinuti jer ih nismo vidjeli izaći, bilo je jako puno ljudi, no na kraju smo ostali čekati još samo mi i svi su nas gledali kao da nam kažu” ma koga još čekate”, a onda napokon jedna od Sestara je izašla da nam kaže da nedostaje 6 torbi i da su zbog toga trebale napraviti izjavu o gubljenju prtljage.
Oteo mi se veliki uzdah olakšanja nakon puno izmoljenih Zdravomarija i Anđela Čuvara: izgubilo se nekoliko torbi, ali misionarke su sve stigle, dobro i sretno, a to je najvažnije. Nakon što smo ostali sami mogli smo pjevati bez stida (kažem ovo za nas momke) afrički Alleluia  i zagrliti Sestre koje su se upravo stupile na afričko tlo. U noći, pri dolasku u misiju, nakon dva sata putovanja stisnuti u autu, misionari su čekali u kapeli sa svijećama u rukama i poredani u dva reda, dirljivo pjevajući “ Dođite sestre, Anđeo vas poziva, dođite, dođite u Liberiju, ovdje se za nas rodi Krist Spasitelj...”  onda je eksplodirala radost uz  afričku Alleluju  sa strofama na talijanskom,  s palminim lišćem i lišćem banana koje su se njihale u našim rukama, i uz sretne osmjehe svih nas. Fabrizio, ugledavši Irenu umalo se onesvijestio, a svi misionari mogli su upoznati lica sestara i pridošlih djevojaka; znali su da dolaze, ali ne i tko dolazi: u Liberiji je lakše sačuvati “zajedničarske tajne” do zadnjeg trenutka.
Nakon buđenja sestara i misionarki, otišli smo s njima pozdraviti Gospu u “Shrine” i kleknuti pred njom povjeravajući joj put: tražio sam od njih da kleknu i poljube afričko tlo, kako smo napravili i s misionarima, Afrika kao majka nas ljubi prihvaćajući nas, i mi kao djeca želimo ju poštivati i ljubiti. Potom je kao iznenađenje došao Nadbiskup s ocem Adrianom pozdraviti i blagosloviti sestre, upoznati ih i zahvaliti misionarima za ono što su napravili ovih mjeseci: vidi se da nam želi dobro i da se osjeća dobro među nama, i da voli ovo mjesto izvan grada, uronjeno u zelenilo. Imali smo zajedno jednostavan trenutak molitve u kapeli, ispred jednog lijepog Djeteta Isusa iz Betlehema koji sam donio sa sobom za ovu misiju, i ispred kojega se svi osmjehuju s nježnošću. Misionarke su bile zadivljene koliko su radova napravili misionari ovdje u misiji uspoređujući sve s viđenim fotografijama: voda koja iz bunara dolazi u kuće, nove mreže za komarce na prozorima, sva vrata su na mjestu, sve je ponovo obojano i čisto, tu je i lijep vrt koji će - ako to dozvole koze susjeda - uskoro dati i prve plodove... uloženi rad govori o puno prave ljubavi, o puno žrtava.
Poslijepodne smo otišli s misionarkama pješice (kako su činili naši misionari mjesec dana od jutra do večeri) u župu oca Adriana (dobar sat vremena i više pješačenja) da bismo pjesmom animirali jedan susret mladih, prolazeći kroz mnoga sela i lica znatiželjnih da vide, osim nas, i časne sestre. Bilo je to lijepo uranjanje u afrički svijet, uz djecu koja su se pojavljivala sa svih strana. Pozdravili smo i naše susjede: prije svega žene, djeca i starci došli su u susret našim časnim sestrama koje su im dirnute uzvraćale, počinjući tako prve veze dobra kroz te jednostavne geste; i onaj tko još ne zna engleski može se već smiješiti, pozdravljati i grliti: to je jezik srca.
Noć na Novu Godinu proveli smo bdijući od 22.00 sata do ponoći u župi oca Adriana. Ljudi u Liberiji imaju naviku završiti godinu i početi Novu u Crkvi: to je način da se “svedu računi s Bogom” u prošloj godini i primi Njegov blagoslov i obeća mu se nastojanje i trud u novoj godini. Bilo je vrlo lijepo: Crkva je bila prepuna, njihov “urnebes” s radosnim afričkim pjesmama plesanim i pjevanim iz “dubine utrobe”, kako nam je poslije komentirala zadivljena sestra Jenifer. Naše časne sestre i djevojke gledale su s čuđenjem taj njihov prvi afrički trenutak molitve, upravo na bdijenju za doček nove godine... koja će za njih biti jedna afrička godina. Pjevali smo i mi poneku pjesmu klanjanja na engleskom, a zatim na kraju proslave izmjenili smo čestitke i zagrljaje s mnogima. Prvi dan u godini proveli smo ovdje u misiji, s jednom lijepom Misom na slavu presvete majke Božje, i na kraju dobro smo blagoslovili sva mjesta gdje sada živimo da bi bila zaštićena od Boga; zatim smo stavili vani, na otvoreno, jednu lijepu statuu afričke Gospe koju nam je darovala Majka Elvira i koju sam donio u avion na ramenima u ruksaku, da bi štitila našu prisutnost ovdje i ovu novu godinu.
Zaboravio sam vam reći da su torbe izgubljene u putovanju avionom pronađene i da smo napravili slavlje ne ubijajući ugojeno tele (kojeg ovdje nema)... nego radosno jedući na novu godinu sir već sasvim rastopljen... ali ipak još uvijek dobar, na radost misonara koji su se sretno smješili!!! Jučer smo proživjeli lijep dan u razgovoru; došle su nas posjetiti sestre “Suore della Consolata “ na njihov mjesečni dan bratovštine, željele su primiti i pozdraviti naše časne sestre nakon već rođenog prijateljstva s misionarima. Primili smo ih s radošću, sa afričkim šarenim trakama, koje je sestra Jenifer uspjela napraviti iz recikliranog materijala. Bile su presretne što su susrele naše časne sestre koje bi po godinama mogle biti njihove kćeri i vjerujem gotovo i unuke. Molili smo u “Shrine”, kod Gospe, Krunicu, a onda sudjelujući svi zajedno na Misi i ručku, za vrijeme kojeg su se naše sestre predstavile pričajući ponešto o svojoj povijesti i pozivu. Bio je to intenzivan trenutak iskrenosti i dirnutosti: mnoge Setre su “plakale”od radosti gledajući “mlade snage” i pune poleta za misiju, proživljavajući ponovo, vjerujem, ono što su one proživjele prije mnogo godina.
Poslije ručka, po prvi puta, plesovi “Dio provede”(“Bog providi”)  i “Tu hai scelto me” (Izabrao si mene) su se iskrcali u Africi, ali bez nosača zvuka jer nema struje. Mi misionari smo pjevali a Sestre su plesale: izvedba je “polučila veliki uspjeh”. Zatim smo ih pitali da nam ispričaju ponešto iz svog iskustva i posvjedočile su nam svoj poziv, patnje i trpljenja koje su proživjele s narodom ovdje u ratovima, da su godinama živjele s pripremljenom malom torbom ispod kreveta s dokumentima i rezervnom odjećom, uvijek spremne krenuti u slučaju rata ili opasnosti. Glavna sestra, dirnuta danom koji su doživjele, pitala nas je da molimo za njih jer će ih za nekoliko tjedana posjetit njihovi nadređeni i trebaju svjetlo za taj trenutak koji za njih nije jednostavan zbog nedostatka djevojaka s pozivom. Osjetio sam kako su ih obogatili naša “mladost” i entuzijazam, ujedinjeni s mjestom mira na kojem se nalazi naša misija. Vratile su se kući presretne s velikom komadom svježeg kruha koje Glauco priprema svaka dva dana na hrvatski način, ispod peke. Naučio je to tako raditi od Hrvata za vrijeme rata, i bilo je lijepo vidjeti kako svaka stvar koja se nauči u životu, u pravom trenutku, može biti dobra.
Danas pak, očekujemo posjetu sestara “Suore di Madre Teresa” jer će i one doći da nas posjete, tako ćemo moći pitati kako one rade s djecom koju prihvaćaju i s drugim situacijama krajnjeg siromaštva u kući koju imaju u središtu Monrovie, usred kaosa: vjerujem da će biti sretne što će moći malo udisati svjež zrak i mir. Nadam se da će vam ove vijesti uspjeti stići, pokušat ću vam poslati e-mail: želio sam vam poslati jednu sliku sestara, ali neću niti pokušati jer bi se blokirao sav kompjuter oca Adriana, dakle za sada se zadovoljite ovim riječima... slike ćemo vam pokazati kad se vratimo. Hvala vam na molitvama za puno materijalne Providnosti i hrane koja je stigla u velikim torbama, hvala za sve. Počeo je drugi važan korak u afričkoj misiji s dolaskom Sestara i misionarki, i sretni smo što nastavljamo na putu koji je Bog pripremio za nas, bez zahtjeva da ga poznamo ali s puno volje da ga živimo. Vjerujem da će za kratko vrijeme stići i djeca, Bog zna točno vrijeme, pa će sve biti još življe. Za sada je na nama da pripremimio jednu “obitelj” ujedinjenu za dobro, u istini, u dobru da bi onaj koji dođe mogao osjetiti toplinu Ljubavi Boga koji živi među nama.
Veliki zagrljaj od svih nas posebno Majci Elviri; budi spokojna, jede se lijep tanjur riže i ponekad tjestenine svaki dan za ručak i večeru, Providnost dolazi i ovdje preko prvih prijatelja; svi smo zdravi, trči se, radi se, moli se, živi se... i moram reći da se i dobro spava: noću, hvala Bogu, nije prevruće. Sada vas pozdravljam, vrijeme baterija kompjutera je isteklo, gotovo su prazne... moram ići. Ostalo ću vam ispričati ubrzo. Djevica Marija, Djetešce Isus i Sveti Josip neka nas drže ujedinjene i neka štite naše korake.
S puno puno dobra... Afrika vas čeka!! Dođite i vidjet ćete!!!

Otac Stefano, sestre, misionari i misionarke iz Liberije

Ispiši stranicu