|
Dolazak u Međugorje nikada se ne dogodi slučajno, to je uvijek jedan poziv: ili preporučiti teret svojih patnji, bolesti, strahove ili pak zadobiti snagu kako bi se nastavio put u vjeri što je ponekad teško u ovome svijetu. Za nas roditelje iz  Zajednice to je također dvostruki dar: prije svega mogućnost da budemo u Marijinom naručju dok joj povjeravamo naše križeve u tišini, dobro znajući da nismo sami i da nas Ona sluša više negoli smo mi slušali našu djecu i naše supružnike.
Drugi je dar ono što nam daje Zajednica da živimo preko naše „djece“, a to su svi mladi koji žive u bratovštinama u Cenacolu jer iako naša djeca nisu ovdje ili su već izašli, kada čuješ da te netko pozdravlja, možda i neki momak koji je stranac sa „bok mama, bok tata“, daje ti jednu ludu radost, osjećaš se kao mama, tata sviju. Bilo nas je oko dvjestopedeset osoba, među kojima su bili roditelji i prijatelji Zajednice. Na Podbrdo i Križevac su nas pratili naši svećenici i poneki „anđeli čuvari“ koji su nosili uz brdo starije osobe i bolesnike. U srijedu, 12. listopada, priprema za sakrament pomirenja je bila jako dirljiva, što je podcrtavalo koliko je važno napraviti reda u našem srcu i predati sve Božjem milosrđu. Nakon ispovijedi smo otišli u Polje Života gdje su nas radosno dočekali, a mi smo im pomogli u prikazu „Rasipnog sina“ koji nas uvijek dirne, posebice mame koje su dopustile da im pobjegne nekoliko suza. U četvrtak rano ujutro smo se uspeli na Križevac. Svatko od nas je živio snažno iako smo bili u različitom raspoloženju duha, uzimajući u obzir da su se neki prvi puta uspinjali i zbog toga sa puno suza, sa mnogim molbama za oprost, pomoć i zahvale. Bilo je dirljivo vidjeti da oni koji su imali najviše poteškoća nisu htjeli odustati i kada su stigli do Bijelog Križa svima su oči bile istinite i osvijetljene. Popodne smo otišli u  posjetu u Polje Radosti gdje su nas djevojke primile sa baletima, pjesmom i puno osmijeha. Imali smo Svetu misu koja je završila sa zazivima Duhu Svetomu nad neke roditelje koji su slavili obljetnicu braka i nad don Reninom koji je slavio 45 godina svećenstva. Jedan snažan trenutak našeg hodočašća je bilo euharistijsko klanjanje u šatoru u Polju Života.
Idućeg su dana bila svjedočanstva djevojaka i momaka; slušajući njih, otkrivamo sve više u jednostavnosti prepričavanja onoga što su proživjeli, nakon puno patnje osjećaju da su voljeni i da vole, a to postaje njihova snaga. U našoj grupi nisu bili samo roditelji i rodbina nego i prijatelji koji su prvi puta upoznali Zajednicu, a njihova podjela o onome što su doživjeli na ulasku u autobus su bila svjedočanstva da se mijenjaš kada radiš stvari za dobro, i na taj način voliš život.
Sa Marijom u srcu, još više „napunjeni“ i spremni suočiti se sa životom ali i sa malo patnje, ostavili smo to Sveto mjesto sa mnogim očekivanjima, namjenama i zahvalnostima koje smo izmolili i povjerili Mariji, a sa velikom zahvalnošću prema Zajednici jer nas prati na našem putu obraćenja. Možda nismo svi dobili odgovor, možda smo trebali ostati u osluškivanju još neko vrijeme, ali jedna stvar nam je jasna: Marija je naša mama i voli nas, a mi ćemo je razveseliti ako ostanemo i dalje ujedinjeni u molitvi. Hvala!
 Ispiši stranicu
|
