|
Predraga majko Elvira i svi drugi, javljam se sa nekoliko novosti.
 Oprostite mi što vam se nisam javio prije ali liberijske internetske linije ponekad rade pa opet ne rade... a češće ne rade ... stoga je pisanje poruka preko kompjutera pomalo teško.
Zahvaljujemo vam jer osjećamo vaše molitve koje prate svaki naš mali afrički korak i koje vode i štite naše živote. Svi smo dobro, i fizički i duhovno, a mnogima od nas se još ne čini stvarno da smo u Africi... i da ćemo ostati kako bi zasadili sjeme Cenacola u ovoj zemlji!!! Nije čak niti prevruće i može se disati a noću uspijevamo dobro odspavati ispod mreža protiv komaraca koje nas štite od raznih noćnih insekata. Otac Adrian se trudi da nam ne fali „the food“, hrana: riža je glavno jelo ali smo već nekoliko puta imali i tjesteninu, koju je providjela njegova ljubav da je nađemo u smočnici... a naša glad je providjela da se s veseljam skuha. Put u dolasku je protekao dobro, jednim lijepim, mirnim i udobnim letom iz Brisela koji nas je doveo u Monroviju: otvorivši vrata zrakoplova osjetili smo liberijsku vrućinu i vlagu, vidjevši „jadnu“ zračnu luku i obojena lica svuda oko nas, shvatili smo da smo doista u Africi.
Bili smo malo u strahu zbog puta naših torbi, najviše zbog alata i ostalih stvari koje smo ponijeli; pošao sam naprijed, objasnio sam tko smo i zašto smo tamo, carinici su se pogledali i upitali nas: „ Are you missionary’s catholic?”… a na moj potvrdni odgovor „Yes“, su se pogledali i uz kimanje glavom nas propustili bez ikakvih problema. Rekao sam si: “Kako je lijepo biti katolik, biti dio jedne kršćanske obitelji koja ima razne slabosti ali koja je i bogatstvo za sve, jer voli i služi svima, a svi  mogu prepoznati dobro koje čine misionari“. U dubini, to što smo katolici je bila potvrda da smo tamo kako bi učinili nešto dobro... i to je istina. Dočekao nas je presretan otac Adrian sa jednim liberijskim svećenikom koji govori talijanski, rektorom sjemeništa, koji nas je otpratio svojim kombijem do župe “Sv. Gabriel” gdje živi otac Adrian, našu prvu postaju u Liberiji.
Na putu nam je došla u susret jedna od časnih sestara Consolate, časna Josephina, kako bi nam zaželjela dobrodošlicu u ime svih (druge časne su bile na duhovnoj obnovi tih dana), sa bananama u rukama koje nam je podijelila rekavši: „jedan sladak poklon dobrodošlice u jednu zemlju koja je proživjela mnogo gorčine koju ćete i sami vidjeti i upoznati“. Nakon što smo prošli kaos u Monroviji, zapanjenih i pomalo zbunjenih očiju naših misionara, stigli smo u župu, sretni i zadovoljni, gdje nas je prihvatila grupa mladih koje otac Adrian ove godine prati na putu molitve i zajedničkog života. Naši su se oduševili onim što vide, i nastojimo činiti ono što nam je majka Elvira dala kao obavezu: svakodnevno prihvaćati život sa oduševljenjem i učiti da vidimo sve sa očima i srcem kao djeca.
Dok smo ovdje, radimo razne poslove u župi oca Adriana. Posebno se trudimo provesti vodu iz bunara do njegove kuće, da se može istuširati a da ne mora ići do bunara po vodu u kantama... i uspjet ćemo. Zaslužio je nakon dvije i pol godine što je ovdje sam. Giorgio-cijev (ovdje George – tube) zato i radi na liberijskoj hidraulici i trči za mnom: u usporedni sa afričkim ritmom inače spori Giorgio ovdje se osjeća kao „ferrari“, i sav je uzbuđen i zadovoljan. U nedjelju smo sudjelovali na župnoj misi u novoj crkvi koju otac Adrian pokušava izgraditi: to je bila prva misa unutar novih zidova koje još treba srediti, dovršiti žbukanje, ali su ljudi već bili uzbuđeni i veseli što imaju nov i velik prostor, dostojan za Boga i za njih.
To je bila misa sa tipičnim i jako živim pjesmama u afričkom ritmu. Za prikazanje su donijeli na oltar razne  darove prikazati Gospodinu i ocu Adrianu. Ovdje nikada nema žurbe: vrijeme je dugo i opušteno... znajući da nema nikakvog vlaka za ukrcaj i da vrijeme dano Bogu proživljeno u zajedništvu treba proživjeti veselo... To je bila doista lijepa misa koja nam je svima ispunila srca i usrećila nas: osjetili smo da smo “uronili” u afričku crkvu. Na kraju nas je otac Adrian predstavio otpjevavši jednu malu pjesmu, primili smo toplu dobrodošlicu, a zatim smo se rukovali na kraju mise, kada su nas mnogi došli pozdraviti i zahvaliti nam što smo došli.
Popodne smo krenuli pješice na “hodočašće” u Virginiu, “našu” misiju: svi smo imali veliku želju da vidimo mjesto koje nam je Marija izabrala. Dobrih sat vremena pješačenja putem koji nas je uveo u srce Afrike: uz pratnju mladih od oca Adriana, prolazili smo kroz brojna tipično afrička sela gdje su svi ljudi oduševljeno gledali ove “bijele ljude” koji hodaju i mole na stranom jeziku, dok su brojna djeca, vidjevši nas, trčeći dovikivala jedni drugima “white men’s, white men’s” (bijeli ljudi, bijeli ljudi) sa strahom i znatiželjom, koja se pretvarala u osmijeh i dobrodošlicu kada bi ih pozdravili i nasmiješili im se.
Shvatili smo da ima puno siromaštva ali i bogatstva, ne onog materijalonog već jednostavnog života, veselog: mnoga djeca zajedno trče, udružene obitelji sjede u hladu pod drvećem, mame peru odjeću, uvijek ima vremena da se zaustaviš i porazgovaraš... i nitko nas nije tražio novce niti bombone niti bilo što drugo, dakle ima puno dostojanstva i u siromaštvu. To je bilo zaista lijepo hodočašće među afričkim licima i selima, gledali smo se govoreći;“Ma zamisli gdje smo dospjeli”, činilo nam se kao nestvaran san, a zapravo je sve stvarno, Bog nas je želio ovdje!
Stigli smo u Virginiu i otišli ravno u Shrine (svetište) pozdraviti Crnu Gospu, afričku Kraljicu mira koju štuju na otvorenom na ovome mjestu. Kleknuvši, pozvao sam tijekom molitve naše da poljube zemlju pred Gospinim kipom, u znak ljubavi prema zemlji koju nam daruje Bog i koja nas prihvaća. Afrička zemlja nam širi svoje ruke i srce, zemlja koju moramo naučiti voljeti, “ljubiti” svim srcem i svom snagom. Ganuti,  zahvalili smo Gospi, moleći i pjevajući.
U kapelici je još uvijek lijepi kipić svetog Josipa s alatom u ruci, koji nas podsjeća da On providi ali i da veliki dio providnosti posla imamo za odraditi; tu je i jedna lijepa velika fotografija afričke Gospe; slika povratka izgubljenog sina u Očevom naručju u afričkom stilu; jednim lijepim zvonom treba zvoniti i najavljivati točno vrijeme... ustvari nas je dočekalo već dosta “poznatih“ stvari... Ima i brdo posla za napraviti vani, očistiti teren uokolo ili u kućama; ali malo pomalo uz pomoć providnosti će se napraviti sve. Vidjevši “naše“ mjesto, ispunilo nam je srca radošću i strepnjom. Svako jutro započinjemo naš dan molitvom krunice i misom koju dijelimo sa župljanima koji joj prisustvuju a to je početak sa Isusom koji daje ritam danu.
...Aleluja, aleluja, konačno možemo „zaorati“!!! Danas i sutra je ovdje državni praznik: danas (utorak) je politički referendum koji je važan za stabilnost demokracije i za mir u ovoj zemlji, a sutra je praznik zastava, praznik domovine... ustvari ovdje uvijek postoji dobar razlog za slavlje. Sada vas napuštam, pozdravljajući vas u ime cijele grupe misionara i svih onih koji nas ovdje već poznaju. Molite za nas da nam Gospa usmjerava korake a prije svega da možemo vidjeti te veselo pratiti ono što nam Bog pokazuje. Jedan dragi i poseban pozdrav majci Elviri... da od sada pa nadalje bude majka i afričkoj djeci... i svima vama. Čujemo se ponovno kada nam providnost ukaže mogućnost. Jedan veliki, veliki zagrljaj svima, zajedno u svim našim dobrima!
otac Stefano i drugi
Photo album...
 Ispiši stranicu
|
