|
Djeca Zajednice, exovci, se pomalo razilaze i upućuju svojim domovima poslije hodočašća i nekoliko dana provedenih zajedno u Međugorju. Naći se zajedno u Međugorju je uvijek jedno kontinuirano sjećanja na dane kada smo bili u Zajednici u punom smislu riječi. Sjećanje na zajedničke prijatelje i događaje, na „zajedničarski“ život koji nam je ostavio u srcima jedno veliko bogatstvo. Don Ivan nas je ove dane posjetio da su ipak najljepša ona sjećanja koja su vezana za Božju prisutnost i njegov prolazak našim životom kroz raznorazne situacije koje smo proživjeli zajedno, kako u svakidašnjem životu tako i u trenucima molitve. Svi smo još jednom zajedno ustvrdili i rekli da je Zajednica Božje djelo, gdje Ga se uistinu može sresti, za nas, kao nigdje na svijetu. Ta sjećanja su probudila u nama želju za lijepim, za onim vrednotama koje smo iskustveno doživjeli, kao što su istinsko prijateljstvo, oprost, razumijevanje, žrtva, odricanje, posao, kreativnost, recitali, …… i puno toga što život u Zajednici čini posebnim.
Uvidjeli smo da život u današnjem društvu je ponekad stresan i da je lako izgubiti i uspavati ove vrednote koje nosimo u sebi, stoga je uistinu hodočašće u Međugorje jedno „duhovno proljeće“, jedno bujanje života u našim srcima.
Prvi dan smo posjetili Gospu na Podbrdu. Prijašnjih godina puno puta smo se zajedno popeli Gospi pod skute i ovog puta smo u našim srcima ponijeli sve naše prijatelje koji nam se nisu mogli pridružiti ove dane. Podbrdo je za nas oduvijek bilo posebno mjesto, gdje se moli dobro, gdje je u društvu sa Gospom nezaboravno lijepo, tako da smo dugo ostali u tišini držeći Gospu za ruke i povjeravajući joj naša srca i ono što nosimo u njima.
Subota ujutro, križni put na Križevcu, bili smo kap u moru hodočasnika koju su moleći grabili prema križu. Isusova muka i razmišljanja o svemu onome što je prošao za nas i svu ljubav koju nam nastavlja darivati,su bila dobra priprema za našu svetu ispovijed. Popodnevna posjeta župnoj Crkvi svetog Jakova je poslužila da u naše hodočašće obuhvati i ovaj važni sakrament za život jednog kršćanina.
Subotu navečer, kao i nekad u Zajednici, neizbježne i tako željene pizze za večeru uz koje se stvorila jedno prijateljsko opušteno ozračje u kojem nije nedostajalo dijaloga, šala…… Dečki iz bratovštine, „pizzaioli“, su bili na visini zadatka kao i ostalom u svim drugim stvarima koju su ove dane učinili za nas. Poslije tako vesele večere dočekalo nas je još jedno iznenađenje: predstava „Povratak rasipnog sina“ u našem salonu a koju su nam pripremili dečki i djevojke za ovu priliku. Priča o povratku Rasipnog sina je priča od svakoga od nas i svaki put kad je vidimo u našim srcima se rodi samo jedno veliko hvala, prije svega Gospodinu koji ja za nas, da bi nas spasio i izvadi iz pakla u koji smo upali izmislio i stvorio Zajednicu, majci Elviri koja je otvorenog srca prihvatila ovaj Božji naum i dale sebe do kraja i svim onim prijateljima koji su na bilo koji način sudjelovali u našem uskrsnuću. Hvala svima od srca.
Nedjelja ujutro , sveta Misa, i poslije ozarenih lica, vidno radosnih, sa Gospodinom u srcu upućujemo se našim kućama i našim obiteljima. U našim pozdravima i zagrljajima najčešće se čuje: „ vidimo se uskoro, u najgorem slučaju nagodinu ponovo ovdje u Međugorju“ i svako je u srcu poželio za drugi puta povesti pokojeg prijatelja: jer Zajednica je Zajednica.
 Ispiši stranicu
|
