Draga braco i sestre,
u nedavnoj katehezi prikazao sam providonosnu ulogu koju su Red manje brace i Red propovjednika, koje su osnovali sveti Franjo Asiški odnosno sveti Dominik iz Guzmana, imali u obnovi Crkve svoga vremena. Danas bih vam htio predstaviti Franju, istinskog "diva" svetosti, koji i dalje privlači veoma mnoge osobe svih dobi i svih vjeroispovijesti.
"Jedno se sunce rodilo svijetu". Tim riječima, u Bozanstvenoj komediji (Raj, 11. pjevanje), najveći talijanski pjesnik Dante Alighieri aludira na rođenje Franje, koje se zbilo krajem 1181. ili početkom 1182., u Asizu. Kako je pripadao bogatoj obitelji – otac mu je bio trgovac tkaninom –, Franjo je u mladosti živio razuzdano, gajeći, poput mnogih vršnjaka svoga doba, u srcu viteške ideale. S dvadeset godina sudjelovao je u jednom vojnom pohodu u kojem je pao u zarobljeništvo. Obolio je te je pušten na slobodu. Nakon povratka u Asiz, započeo je u njemu polagani proces duhovnog obraćenja, koji ga je potaknuo da malo po malo napusti svjetovni način življenja, kojim je do tada živio. Iz toga razdoblja njegova života potječu slavni događaji o susretu s gubavcem, kojem je Franjo, sišavši s konja, dao poljubac mira, i poruka Raspetoga u crkvici svetoga Damjana. Tri put mu se raspeti Krist s kriza obratio riječima: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši." Te jednostavne Gospodinove rijeci koje je Franjo začuo u crkvi Svetog Damjana kriju u sebi duboki simbolizam. Neposredno, sveti je Franjo pozvan popraviti tu crkvicu, ali ruševno stanje u kojem se nalazilo to zdanje simbol je dramatične i uznemirujuće situacije u kojoj se nalazila Crkva u tome vremenu, s površnom vjerom koja ne formira i ne preobražava život, sa slabo gorljivim klerom, s ohlađivanjem ljubavi; riječju, Crkva je bila uništena iznutra što je za sobom povlačilo i razbijanje jedinstva, s nastankom krivovjernih pokreta. Ipak, u toj Crkvi u rasulu u središtu stoji Raspeti i govori: poziva na obnovu, poziva Franju da svojim rukama popravi crkvicu Svetoga Damjana, simbol dubljeg poziva na obnovu same Kristove Crkve, svojom radikalnom vjerom i svojom oduševljenom ljubavlju prema Kristu. Taj događaj, koji se vjerojatno zbio 1205. godine, podsjeća na jedan drugi sličan događaj koji se zbio... Vratimo se životu svetog Franje. Buduci da ga je otac Bernardone korio zbog prevelike velikodušnosti prema siromašnima, Franjo je, pred asiškim biskupom, simboličnom gestom skinuo sa sebe svu odjeću, želeći se tako odreci očeve baštine: kao u trenutku stvaranja, Franjo nema ništa, već samo život koji mu je dao Bog, u čije se ruke predaje. Kasnije je živio kao eremit, sve dok se, 1208. godine, nije dogodio drugi temeljni događaj na putu njegova obraćenja. Slušajući ulomak iz Matejeva Evanđelja – Isusov govor apostolima poslanima u misiju –, Franjo se osjetio pozvanim živjeti u siromaštvu i posvetiti se propovijedanju. Pridružili su mu se i neki drugovi, te se 1209. uputio u Rim, kako bi papi Inocentu III. podastro projekt nove obnove kršćanskog života. Veliki ga je papa srdačno primio, shvativši da je pokret koji je pokrenuo Franjo od Boga. Asiški je siromašak shvatio da svaka karizma dana od Duha Svetoga treba biti stavljena u službu Mističnoga Tijela, koje je Crkva; stoga je uvijek djelovao u punom zajedništvu s crkvenom vlašću. U životu svetaca ne postoji kontrast između proročke karizme i karizme vlasti i, ako bi do kakve napetosti i došlo, oni znaju strpljivo čekati vremena Duha Svetoga.
Neki su povjesničari iz osamnaestog stoljeća kao i u prošlom stoljeću pokušali kreirati iza Franje o kojem govori tradicija, jednoga takozvanog povijesnog Franju, kao što se pokušava iza Isusa iz evanđelja stvoriti jednog takozvanog povijesnog Isusa. Taj povijesni Franjo ne bi bio čovjek Crkve, već čovjek izravno povezan samo s Kristom, čovjek koji je htio stvoriti pokret Božjeg naroda, bez kanonskih formi i bez hijerarhije. Istina je pak da je sveti Franjo imao stvarno veoma neposredan odnos s Isusom i s Božjom riječju, koju je htio nasljedovati sine glossa, takvu kakva jest, u svoj njezinoj radikalnosti i istinitosti. Istina je također da isprva nije kanio osnovati red s neophodnim kanonskim oblicima, već je, jednostavno, s Božjom riječju i Gospodinovom prisutnošću, htio obnoviti Božji narod, sabirući ga ponovno na slušanje rijeci i poslušnost rijeci po uzoru na Krista. Osim toga, znao je da Krist nije nikada "moj", već je uvijek "naš“;, da Krista ne mogu imati "ja" i da ne mogu obnoviti "sebe" protiv Crkve, njezine volje i njezina učenja, već da se samo u zajedništvu Crkve izgrađene na apostolskom nasljeđu obnavlja također poslušnost Božjoj rijeci.
Istina je također da nije namjeravao osnovati novi red, već samo obnoviti Božji narod za Gospodina koji dolazi. Ali je s bolom i tugom shvatio da sve mora imati svoj red, da je također crkveno pravo nužno da bi se obnovi dalo oblik i tako je stvarno na cjelovit način, svim srcem, ušao u crkveno zajedništvo, s papom i s biskupima. Bio je uvijek svjestan toga da je središte Crkve euharistija, gdje Kristovo Tijelo i njegova Krv postaju prisutni. Po svećeništvu, euharistija je Crkva. Tamo gdje su prisutni i svećeništvo i Krist i crkveno zajedništvo, jedino tamo prebiva također Božja riječ. Pravi je povijesni Franjo – Franjo Crkve i upravo na taj način govori također nevjernicima, vjernicima drugih vjeroispovijesti i religija.
Franjo i njegova, sve brojnija braca, nastanili su se u Porcijunkuli, odnosno crkvi Svete Marije Anđeoske, svetome mjestu u pravom smislu rijeci franjevačke duhovnosti. I Klara, djevojka iz Asiza iz plemićke obitelji, stupila je u Franjinu školu. Nastao je tako Drugi franjevački red, red klarisa, drugo iskustvo koje ce donijeti velike plodove svetosti u Crkvi.
I nasljednik Inocenta III., papa Honorije III., svojom bulom Cum dilecti iz 1218. podupro je jedinstveni razvoj prve manje brace, koja su otvarala svoje misije u raznim zemljama Europe, pa cak i u Maroku. Franjo je 1219. godine dobio dopuštenje razgovarati, u Egiptu, s muslimanskim sultanom Melek-el-Kamelom, kako bi i ondje propovijedao Isusovo evandelje. Želim istaknuti tu epizodu iz zivota svetoga Franje, koja je veoma aktualna. U dobu u kojem je vladao sukob izmedu kršcanstva i islama, Franjo, oboruzan samo svojom vjerom i osobnom blagošću, uspješno je krocio putovima dijaloga. Kronike nam govore o dobrohotnom i srdačnom prijemu na kojeg je naišao kod muslimanskog sultana. Model je to na kojem bi se i danas trebali nadahnjivati odnosi izmedu kršcana i muslimana: promicati dijalog u istini, u međusobnom poštivanju i uzajamnom razumijevanju (usp. Nostra aetate, 3). Cini se kako je Franjo 1220. posjetio i Svetu zemlju, bacivši tako sjeme, koje ce donij eti mnogo ploda: njegovi ce duhovni sinovi učiniti od mjesta u kojima je zivio Isus povlašteno polje svoga poslanja. Sa zahvalnošću mislim danas na velike zasluge Franjevacke kustodije u Svetoj zemlji.
Po povratku u Italiju, Franjo je predao upravljanje Reda svojem zamjeniku, fra Pietru Cattaniju, dok je papa Red, kojem je pristupao sve veći broj sljedbenika, povjerio zaštiti kardinal Ugolina, budućeg Vrhovnog svećenika Grgura IX. Sam utemeljitelj, sav posvećen propovijedanju koje je vršio s velikim uspjehom, sastavio je Pravilo, koje ce kasnije odobriti papa.
U samotništvu La Verna 1224. godine Franjo jer ima viđenje Raspetog u obliku serafina i iz susreta s Raspetim dobio je stigme; postaje tako jedno s raspetim Kristom: to je, dakle, dar koji izražava njegovo duboko poistovjećivanje s Kristom.
Franjina smrt – njegov transitus – zbio se 3. listopada navečer 1226. godine, u Porcijunkuli. Nakon što je blagoslovio svoje duhovne sinove, umire, prostrt na goloj zemlji. Dvije godine kasnije papa Grgur IX. uvrstio ga je medu svece. Nedugo zatim u Asizu je njemu u čast podignuta velika bazilika, koja je dan-danas odredište mnoštva hodočasnika, koji ondje mogu častiti grob sveca i diviti se Giottovim freskama, slikara koji je na veličanstven način prikazao Franjin život.
Spomenuo sam da Franjo predstavlja alter Christus, bio je doista živa slika Krista. Zvali su ga također "Isusovim bratom". I doista, njegov je ideal bio slijedeći: biti poput Isusa; razmatrati Krista iz evanđelja, snažno ga ljubiti, oponašati njegove kreposti. Na osobit način, on je htio dati temeljnu vrijednost unutarnjem i izvanjskom siromaštvu, učeći tome siromaštvu također svoje duhovne sinove. Prvo blaženstvo iz Govora na gori – Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3) – našlo je svijetlo ostvarenje u životu i riječima svetoga Franje. Doista, dragi prijatelji, sveci su najvrsniji tumači Biblije; oni, utjelovljujući u svome životu Božju riječ, cine je privlačnijom no ikad, tako da nam ona stvarno govori. Franjino svjedočanstvo, koji je ljubio siromaštvo kako bi predano i potpuno slobodno nasljedovao Krista, nastavlja biti i za nas poziv njegovati nutarnje siromaštvo kako bi rasli u pouzdanju u Boga, ujedinjujući u se bi život u umjerenosti i nenarezanost na materijalna dobra.
Kod Franje se ljubav prema Kristu izrazila na osobit način u klanjanju Presvetom euharistijskom sakramentu. U Fonti francescane mogu se pročitati dirljivi izrazi, poput ovoga: "Sav ljudski rod strepi, sav svemir drhti i nebo klice kada je na oltaru, u svećenikovim rukama, Krist, Sin Boga živoga. O neizmjerne li naklonosti! O ponizne li uzvišenosti: sam Gospodar svemira, Bog i Bozji Sin, tako se ponizio da se skrio za naše spasenje pod neznatnim prilikama kruha" (Francesco di Assisi, Scritti, Editrici Francescane, Padova 2002., 401).
U ovoj Svećeničkoj godini, sviđa mi se također podsjetiti na preporuku koju je Franjo uputio svećenicima: "Kada budu htjeli slaviti misu cista srca neka s dubokim poštovanjem vrše pravu žrtvu presvetoga Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista" (Francesco di Assisi, Scritti, 399). Franjo je uvijek pokazivao veliko poštovanje prema svećenicima te je preporučivao da ih se uvijek poštuje, pa i onda kada su osobno toga malo dostojni. Kao razlog toga dubokog poštivanja navodio je činjenicu da su oni primili dar posvećivanja euharistije. Draga braco u svećeništvu, ne zaboravimo nikada ovu pouku: svetost euharistije traži od nas da budemo cisti, da živimo dosljedno otajstvu koje slavimo.
Iz ljubavi prema Kristu rada se ljubav prema osobama i prema svim Božjim stvorenjima. Evo jedne druge karakteristične crte Franjine duhovnosti: osjećaj sveopćeg bratstva i ljubavi prema svemu stvorenom, koji mu je nadahnuo slavnu Pjesmu stvorenja. To je veoma aktualna poruka. Kao što sam podsjetio u svojoj nedavnoj enciklici Caritas in veritate, održiv je samo onaj razvoj koji poštuje stvoreni svijet i koji ne šteti okolišu, a u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira istaknuo sam kako je i izgrađivanje trajnoga mira vezano uz poštivanje okoliša. Franjo nas podsjeća da se u stvaranju očituje Stvoriteljeva mudrost i dobrohotnost. On prirodu shvaća upravo kao jezik u kojem Bog govori s nama, u kojem stvarnost postaje transparentna te možemo govoriti o Bogu i s Bogom.
Dragi prijatelji, Franjo je bio veliki svetac i radostan čovjek. Zbog svoje jednostavnosti, svoje poniznosti, svoje vjere, svoje ljubavi prema Kristu, svoje dobrote prema svakom muškarcu i svakoj ženi, bio je radostan u svakoj situaciji. Naime, između svetosti i radosti postoji dubok i neraskidiv odnos. Jedan je francuski pisac rekao da na svijetu postoji samo jedna žalost: ta da ne budemo sveti. Promatrajući svjedočanstvo svetoga Franje, shvaćamo da se u ovome krije tajna istinske radosti: postati sveti!
Neka nam Djevica, koju je Franjo ljubio nježnom ljubavlju, izmoli taj dar. Povjeravamo se njoj istim riječima Asiškog siromaha: "Sveta Djevice Marijo, nijedna od žena rođenih na svijetu nije ti nalik, kćeri i službenice svevišnjega Kralja i nebeskog Oca, Majko presvetoga Gospodina našega Isusa Krista, zaručnice Duha Svetoga: moli za nas… kod svoga presvetoga ljubljenog Sina, Gospodina i Učitelja" (Francesco di Assisi, Scritti, 163.). (kta/ika)