Papina kateheza, 13. sijecnja 2010.

Papina kateheza na opcoj audijenciji u srijedu 13. sijecnja 2010.
Prosjacki redovi - model velike obnove u novom povijesnom dobu
Papinu katehezu na opcoj audijenciji prenosimo u cijelosti:

Draga braco i sestre, na pocetku nove godine osvrnut cemo se na povijest kršcanstva da vidimo kako se povijest razvija i kako se moze obnoviti. U njoj mozemo vidjeti kako su upravo sveci, vodeni Bozjim svjetlom, ti koji su istinski obnovitelji zivota Crkve. Kao oni koji uce rijecju i svjedoce vlastitim primjerom, itekako znaju promicati postojanu i duboku crkvenu obnovu, jer su oni sami duboko obnovljeni i u doticaju su s pravom novošcu: Bozjom prisutnošcu u svijetu. Ta utješna stvarnost, naime, da se u svakom naraštaju radaju sveci i donose sa sobom kreativnost obnove, trajno je prisutna u povijesti Crkve usred zalosti i negativnih aspekata njezina putovanja. Vidimo, naime, iz stoljeca u stoljece, kako se radaju takoder snage reforme i obnove, jer je Bozja novost neiscrpna i daje uvijek novu snagu za ici naprijed. Tako je bilo i u trinaestom stoljecu kada su nastali i snazno se razvili prosjacki redovi koji su bili model velike obnove u novom povijesnom dobu. Bili su prozvani tako zbog svojega "prosjacenja", to jest poniznog trazenja ekonomske pomoci od ljudi kako bi zivjeli zavjet siromaštva i vršili vlastito poslanje. Od prosjackih redova koji su nastali u tome razdoblju, najpoznatiji i najvazniji su manja braca i braca propovjednici, poznati kao franjevci i dominikanci. Prozvani su tako po svojim utemeljiteljima Franji Asiškom i Dominiku iz Guzmana. Ta su dvojica velikih svetaca znala pronicljivo išcitavati "znakove vremena", shvativši izazove s kojima se Crkva njihova doba morala uhvatiti u koštac.

Prvi je izazov predstavljalo širenje raznih vjernickih skupina i pokreta koji su, premda nadahnuti legitimnom zeljom za istinskim kršcanskim zivotom, cesto izlazili iz krila crkvene zajednice. Oni su bili sušta suprotnost bogatoj i lijepoj Crkvi koja se razvila upravo procvatom monaštva. U svojim sam nedavnim katehezama govorio o monaškoj zajednici u Clunyju, koja je uvijek sve više privlacila mlade te, dakle, vitalne snage, ali jednako tako i dobra i bogatstva. Razvila se tako, što je i logicno, u prvom trenutku Crkva bogata, takoder nepokretnom, imovinom. Takvoj se Crkvi opiralo shvacanje da je Krist došao na zemlju siromašan i da bi prava Crkva morala biti upravo Crkva siromašnih; zelja za istinskom kršcanskom autenticnošcu opirala se tako stvarnosti Crkve kakvu se moglo u to doba vidjeti. Rijec je o takozvanim srednjovjekovnim pauperistickim (prosjackim) pokretima. Oni su se zestoko protivi li nacinu zivota svecenika i redovnika toga doba, optuzujuci ih da su izdali evandelje i da ne prakticiraju siromaštvo poput prvih kršcana te da su biskupskoj sluzbi suprotstavili vlastitu "paralelnu hijerarhiju". Osim toga, da bi opravdali vlastita opredjeljenja, širili su ucenja nespojiva s katolickom vjerom. Naprimjer, pokreti katara ili albigenza širili su krivovjerja, poput obezvrjedivanja i prezira materijalnog svijeta – protivljenje bogatstvu ubrzo se pretvorilo u protivljenje materijalnoj stvarnosti kao takvoj – nijekanja slobodne volje kao i dualizam, to jest postojanje jednog drugog, zlog pocela kojeg se poistovjecivalo s Bogom. Ti su pokreti polucili uspjeh, osobito u Francuskoj i Italiji, ne samo zbog cvrste organizacije, vec takoder zato jer su prokazivali stvarni nered u Crkvi, prouzrocen nimalo uzornim vladanjem raznih predstavnika klera.

Franjevci i dominikanci, tragom svojih utemeljitelja, pokazali su, naprotiv, da je moguce zivjeti evandeosko siromaštvo bez raskida zajedništva s Crkvom; pokazali su da Crkva ostaje pravi, istinski prostor evandelja i Pisma. Štoviše, Franjo i Dominik su upravo iz dubokog zajedništva s Crkvom i s papom crpili snagu svoga svjedocanstva. S jednim potpuno novim izborom u povijesti posvecenog zivota, clanovi toga Reda ne samo da su se odricali posjedovanja osobnih dobara, kao što su to još od davnine cinili monasi, vec se isto tako nisu htjeli navezivati na zemaljska dobra i nepokretna dobra. Htjeli su tako svjedociti zivot u krajnjoj skromnosti, da bi bili solidarni sa siromašnima i uzdali se samo u providnost, zivjeli svaki dan od providnosti, od pouzdanog predanja u Bozje ruke. Taj osobni i zajednicki stil prosjackih redova, povezan s potpunim prianjanjem uz ucenje Crkve i njezin autoritet, veoma su cijenili pape toga doba, poput Inocenta III. i Honorija III., koji su pruzili svoju punu potporu tim novim crkvenim iskustvima, prepoznavši u njima glas Duha Svetoga. Plodovi nisu izostali: pauperisticke skupine koje su se odijelile od Crkve ponovno su stupile u crkveno zajedništvo ili su, polako, postajale sve manje da bi na kraju nestale. I danas, premda zivimo u društvu u kojem cesto prevladava "imati" nad "biti", ljudi su vrlo osjetljivi na primjere siromaštva i solidarnosti, koje vjernici pruzaju hrabrim opredjeljenjima. Svijet, kao što je podsjetio Pavao VI. u Evangelii nuntiandi, rado sluša ucitelje koji su ujedno i svjedoci. To je pouka koju se nikada ne smije smetnuti s uma u djelu širenja evandelja: zivjeti prvi ono što se naviješta, biti zrcalo bozanske ljubavi.

Franjevci i dominikanci bili su svjedoci, ali i ucitelji. Naime, druga potreba koja je bila raširena u njihovo doba bila je poucavanje u vjeri. Brojni su vjernici, koji su zivjeli u gradovima koji su se sve više širili, zeljeli prakticirati duhovno intenzivan vjerski zivot. Nastojali su, dakle, produbiti poznavanje vjere i imati vodu na teškom, ali uzbudljivom putu svetosti. Prosjacki su redovi znali uspješno izaci ususret takoder toj potrebi: naviještanje evandelja u jednostavnosti i u njegovoj dubini bio je, mozda cak i glavni, cilj toga pokreta. S velikim su se, naime, zarom posvetili propovijedanju. Bilo je mnogo vjernika, cesto su to bila prava pravcata mnoštva, koja su se okupljala radi toga da slušaju propovjednike u crkvi i na otvorenom, sjetimo se samo, primjerice, svetoga Antuna. U svojim su propovijedima obradivali teme bliske narodu, prije svega vršenje teologalnih i moralnih kreposti, sluzeci se konkre tnim, lako shvatljivim primjerima. Osim toga, ucili su ljude kako jacati molitveni zivot i poboznost. Naprimjer, franjevci su veoma širili poboznost prema Kristovu covještvu, te poticali vjernike da nastoje nasljedovati Gospodina. Ne cudi stoga što je bilo mnogo vjernika, muškaraca i zena, koji su izabirali franjevce i dominikance, trazene i cijenjene duhovne vode i ispovjednike, za svoje vode na putu vjere. Nastala su, tako, udruzenja vjernika laika koja su se nadahnjivala na duhovnosti svetoga Franje i svetoga Dominika, prilagodenoj njihovu zivotnom stanju. Rijec je o franjevackom i dominikanskom trecem redu. Drugim rijecima, ponuda jedne "laicke svetosti" privukla je brojne osobe. Kao što je podsjetio Drugi vatikanski koncil, poziv na svetost nije pridrzan za neke, vec je univerzalan (usp. Lumen gentium, 40). I danas svaki kršcanin mora teziti "mjeri kršcanskoga zivota", kojem god da zivotnom...

Vaznost prosjackih redova u srednjem vijeku bila je tako velika da su se laicke ustanove, poput radnickih udruzenja, starih korporacija i samih gradanskih vlasti, cesto utjecale duhovnom savjetu pripadnika tih redova pri sastavljanju svojih pravila a, katkad, i za rješavanje unutarnjih i vanjskih sukoba. Franjevci i dominikanci postali su duhovne vode u srednjovjekovnom svijetu. S velikom su pronicljivošcu provodili u djelo pastoralnu strategiju prilagodenu društvenim promjenama. Kako je bilo mnogo onih koji su se selili iz sela u grad, podizali su svoje samostane ne više u ruralnim, vec u urbanim sredinama. Osim toga, u vršenju svojega dušobriznickog djelovanja bili su prisiljeni seliti se prema pastoralnim potrebama. S jednim drugim, potpuno novim izborom, prosjacki su redovi napustili nacelo stalnog boravišta, uvrijezeno u drevnom monaštvu, te izabrali potpuno novi nacin. Manja braca i propovjednici putovali su od mjes ta do mjesta, nošeni misionarskim poletom. Slijedom toga njihov je unutarnji ustroj bio drukciji od onoga kojeg je imala vecina monaških redova. Namjesto tradicionalne autonomije koju je uzivao svaki samostan, oni su vecu vaznost pridali Redu kao takvom te generalnom poglavaru, kao i ustroju provincija. Tako su pripadnici prosjackih redova bili u vecoj mjeri raspolozivi za potrebe opce Crkve. Ta je fleksibilnost omogucila slanje najprikladnije brace u tocno odredene misije te su prosjacki redovi stigli u sjevernu Afriku, na Bliski istok i u Sjevernu Europu. S tom fleksibilnošcu obnovljen je misijski dinamizam.

Drugi veliki izazov predstavljale su ondašnje kulturne promjene. U ucilištima su se vodile zive rasprave oko nekih novih pitanja. Manja braca i propovjednici nisu se ustrucavali prionuti i toj zadaci te su, kao studenti i profesori, ušli u najpoznatija sveucilišta toga doba, osnivali studijske centre, iznjedrili vrijedne tekstove, osnovali prave pravcate filozofske škole, bili protagonisti skolasticke teologije u njezinom najboljem razdoblju te imali znacajan utjecaj na razvoj misli. Najveci mislioci, sveti Toma Akvinski i sveti Bonaventura, pripadali su prosjackim redovima, radeci upravo s tom snagom nove evangelizacije, koja je obnovila takoder hrabrost misli, dijalog izmedu razuma i vjere. I danas postoji "ljubav prema istini i ljubav u istini", "ljubav prema umnom radu" koji treba provoditi u djelo, kako bi prosvjetljivali duhove i povezali vjeru s kulturom. Silan trud koji su franjevci i dominikanci ulagali u svom rad u na srednjovjekovnim sveucilištima poziv je, dragi vjernici, i nama da budemo prisutni u mjestima znanstvene elaboracije, kako bismo, s poštivanjem i uvjerenjem, pruzili svjetlo evandelja o temeljnim pitanjima koja se ticu covjeka, njegova dostojanstva, njegova vjecnog usuda. Osvrcuci se na ulogu franjevaca i dominikanaca u srednjem vijeku, duhovnu obnovu koju su pokrenuli te novi zivot koji su saopcavali svijetu, jedan je monah rekao: "U to je doba svijet stario. U Crkvi se pojaviše dva reda, koja joj vratiše mladost da moze zivjeti orlova vijeka" (Burchard d'Ursperg, Chronicon).

Draga braco i sestre, zazovimo Duha Svetoga, neprolaznu mladost Crkve: on ce svakom od nas dati osjetiti zurnost pruzati dosljedno i hrabro svjedocanstvo evandelja, kako ne bi nikada nestalo svetaca, koji ce uciniti da Crkva zablista poput uvijek ciste i lijepe zarucnice, bez ljage i nabora, kadre neodoljivo privuci svijet prema Kristu. (kta/ika)

Ispiši stranicu