|
Vatikan, 25. prosinac 2009.
Homilija Benedikta XVI. na božićnoj noćnoj misi - 2009.
(Bazilika sv. Petra u Rimu, 22. prosinca 2009. u 22s)
Draga braćo i sestre!
„Dijete nam je rođeno, sin nam je darovan“ (Iz 9,5). Ono što Izaija, gledajući iz daljine prema budućnosti, govori Izraelu kao utjehu u njihovoj tjeskobi i tami, anđeo iz kojega sjaji oblak svjetla naviješta pastirima kao sadašnjost: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2,11). Gospodin je prisutan. Od tog časa Bog je doista „s nama Bog“. Nije više udaljeni Bog koji se na neki način može naslutiti iz daleka preko stvorenja ili pomoću savjesti. On je ušao u svijet. Postao je blizak. Uskrsli Krist rekao je to svojima, nama: „Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Rodio vam se Spasitelj! Ono što je anđeo nekoć najavio pastirima, Bog sada najavljuje nama po evanđelju i svojim glasnicima. Ta vijest ne može nas ostaviti indiferentnima. Ako je ona istinita, sve je promijenjeno. Ako je istinita, tiče se i mene. Zato poput pastira i ja trebam reći: kreni; hoću i ja poći u Betlehem pogledati događaj koji mi je obznanjen. Zgodu o pastirima evanđelje nam ne iznosi bez razloga. Oni nam pokazuju kako na pravi način odgovoriti na tu poruku koja je upućena i nama. Što nam, prema tome, govore ovi prvi svjedoci Božjeg utjelovljenja?
O pastirima je prvenstveno rečeno da su bdjeli pa im je poruka mogla stići upravo zato što su bili budni. Trebamo se i mi probuditi, da bi poruka stigla do nas. Trebamo postati istinski budne osobe. Što to znači? Razlika između onoga koji sanja i onoga koji je budan sastoji se prvenstveno u činjenici da se onaj koji spava nalazi u posebnom svijetu. Svojim „ja“ on je zatvoren u taj svijet sna koji je upravo zato samo njegov i ne povezuje ga s drugima. Probuditi se znači izaći iz tog posebnog svoga svijeta te ući u zajedničku zbilju, u istinu koja jedina povezuje. Stanje sukoba u svijetu, nepomirenost jednih s drugima, izvire iz činjenice da smo zatvoreni u vlastite interese i osobna mišljenja, u naš mali privatni svijet. Sebičnost skupine i pojedinca čini nas zatvorenicima naših interesa i želja koje se suprotstavljaju istini i odvajaju nas jedne od drugih. Evanđelja nam govori: probudite se! Izađite van da biste ušli u veliku zajedničku istinu, u zajedništvo s jedincatim Bogom. Stoga „probuditi se“ znači razviti osjećaj za Boga; za tihe signale po kojima nas želi voditi; za mnogostruke naznake njegove prisutnosti. Ima osoba koje tvrde da nemaju „glazbenog uha“ za religioznost. Perceptivna sposobnost za Boga je dar koji kao da je nekima uskraćen. U stvari, naš način razmišljanja i djelovanja, mentalitet današnjeg svijeta, niz naših različitih iskustava navijeni su na smanjivanje osjetljivosti za Boga, tako da nas čine „lišenima glazbenog uha“ za Boga. Ipak, u svakoj duši prisutno je na skriven ili otvoren način očekivanje Boga, sposobnost susretati ga. Da bismo postigli ovu budnost, ovo buđenje za bitno, molit ćemo za sebe i za druge, za one koji kao da su „lišeni tog glazbenog uha“, a u kojima je ipak živa želja za očitovanjem Boga. Veliki teolog Origen rekao je: kad bih imao milost gledanja kao što je Pavao gledao, mogao bih sada (za vrijeme liturgije) promatrati veliku skupinu anđela (usp. Lk 23,9)“. U stvari, u liturgiji nas okružuju Božji anđeli i sveci. Sam Gospodin nazočan je među nama. Gospodine, otvori nam oči srca, da postanemo budni te da vidimo i tako uzmognemo donositi tvoju blizinu također drugima!
Vratimo se evanđelju Božića. Ono nam govori kako su pastiri, nakon što su saslušali poruku anđela rekli jedni drugima:“Hajdemo dakle u Betlehem... I pohite“ (Lk 2,15-16). Grčki tekst kaže doslovno da su požurili. Ono što im je bilo naviješteno bilo je tako važno da su morali odmah poći. Međutim, ono što im je kazano potpuno je nadilazilo uobičajene pojave. To je mijenjalo svijet. Rodio se Spasitelj. Očekivani sin Davidov rodio se u Davidovu gradu. Što je moglo biti važnije? Svakako, poticala ih je i radoznalost, prije svega uzbuđenost zbog velike stvari koja je saopćena upravo njima, malenima i sasvim nevažnima. Pohitili su bez odgađanja. U našem redovnom životu stvari ne stoje tako. Većina ljudi ne smatraju da Božje stvari imaju prednost, ne tjeraju nas na brzo reagiranje. Tako smo većina nas spremni odgađati ih. Najprije činimo ono što se sada čini hitno. U popisu prioriteta Bog se često nalazi na posljednjem mjestu. Mislimo: to ćemo uvijek moći učiniti. Evanđelje nam govori: Bog ima najveći prioritet. Ako išta u našem životu zaslužuje hitnost bez odgađanja, to je samo stvar Božja. Jedno načelo Pravila sv. Benedikta kaže: „Ništa neka ti ne bude važnije od Božjega djela (tj. od božanskog časoslova)“. Za monahe je liturgija prvi prioritet. Sve ostalo dolazi kasnije. Ova izreka u svojoj jezgri vrijedi za svakog čovjeka. Bog je važan, najvažnija stvarnost našega života u apsolutnom smislu. Upravo o tom prioritetu poučavaju nas pastiri. Od njih želimo učiti: ne dopustimo da nas zgnječe ikakve hitne stvari svagdanjega života. Od njih želimo naučiti unutarnju slobodu da druge poslove stavimo u drugi plan – kako god izgledali važni – kako bismo se približili Bogu i dopustili mu da uđe u naš život i u naše vrijeme. Vrijeme potrošeno na Boga i na djelovanje usmjereno od njega prema bližnjemu nije nikada izgubljeno. To je vrijeme u kojem zaista živimo, u kojem živimo kao ljudske osobe.
Neki komentatori skreću pozornost da su pastiri prvi, kao jednostavni ljudi, došli k Isusu u jasle te susreli Spasitelja svijeta. Mnogo kasnije došli su mudraci s Istoka koji su predstavljali ljude od položaja i ugleda. Komentatori dodaju da je to sasvim očito. Pastiri su u stvari stanovali blizu. Oni su samo trebali „prijeći“ (Lk 2,15 grčki tekst) kao što se prelazi kratki razmak da bi ljudi otišli k susjedima. Mudraci su stanovali daleko. Trebali su preći dug i težak put da bi stigli u Betlehem. A bilo im je potrebno vodstvo i usmjeravanje. Ipak, i danas postoje jednostavne i ponizne osobe koje stanuju veoma blizu Gospodina. One su u izvjesnom smislu njegovi susjedi i mogu lagano poći k Njemu. Međutim, većina nas modernih ljudi živimo daleko od Isusa Krista, od Onoga koji je postao čovjekom, od Boga koji je došao među nas. Živimo u filozofijama, u poslovima i zanimanjima koja nas potpuno ispunjavaju i od kojih je veoma dug put do jaslica. Bog nas mora na mnogo načina poticati i pomagati nam, kako bismo našli izlaz iz spleta naših misli i naših poslova te našli put do Njega. Ipak za sve postoji neki put. Bog postavlja svima signale prilagođene svakom pojedincu. On poziva sve nas pa se svakome od nas može reći: „Prijeđimo“ do Betlehema – k Bogu koji nam je došao ususret. Da, Bog se uputio k nama. Sami ne bismo mogli doprijeti do Njega. Put nadvisuje našu snagu. Međutim, Bog je sišao. On nam dolazi ususret. On je prešao dulji dio puta. Sada od nas traži: dođite i vidite koliko vas ljubim. Dođite i vidite ovo što ja jesam. Transeamus usque Bethlehem, govori Biblija na latinskom. Pođimo onamo! Nadiđimo sami sebe! Postanimo putnici koji se upućuju prema Bogu na mnogo načina, kako bismo iznutra bili na putu prema Njemu. I to na putovima veoma konkretnim – u liturgiji Crkve, u služenju bližnjima u kojima nas očekuje Krist.
Poslušajmo još jednom izravno evanđelje. Pastiri dobacuju jedan drugomu dok polaze na put: „Pogledajmo što se dogodilo“. Doslovno, grčki tekst kaže: „Pogledajmo tu Riječ koja se dogodila“. Da, to je novost ove noći: Riječ se može gledati zato što je postala tijelo. Onaj Bog čije slike se nisu smjele praviti, jer bi ga svaka slika mogla sniziti ili čak izobličiti, sam taj Bog postao je vidljiv u Onome koji je njegova prava slika, kako govori Pavao (usp. 2 Kor 4,4; Kol 1,15). U liku Isusa Krista, u cijelom njegovu življenju i djelovanju, u njegovoj smrti i uskrsnuću možemo gledati Riječ Božju i stoga misterij samoga Boga živoga. Takav je Bog. Anđeo je rekao pastirima: „Evo vam znaka: naći čete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk 2,12; usp. 16). Božji znak koji je dan pastirima i nama nije nikakvo uzbudljivo čudo. Božji znak je njegova poniznost. Božji znak je da je On postao malen, dijete; možemo ga dotaknuti i On traži našu ljubav. Koliko bismo mi ljudi željeli drugačiji znak, veličanstveni i nepobitni znak Božje moći i Božje veličine! Međutim, njegov znak poziva nas na vjeru i ljubav, a u međuvremenu nam daje nadu, jer je Bog takav. On ima moć, ali je Dobrota. Poziva nas da postanemo Njemu slični. Da, postajemo slični Bogu, ako dopustimo da nas oblikuje taj znak; ako i mi naučimo biti ponizni i time istinski veliki; ako se odreknemo nasilja i služimo se samo oružjem istine i ljubavi. Origen, je tragom jedne izreke Ivana Krstitelja, vidio bit poganstva u simbolu kamenja, jer je poganstvo pomanjkanje osjećajnosti, označava srce kameno koje nije sposobno za ljubav niti za shvaćanje Božje ljubavi. Origen kaže o poganima: „Lišeni osjećaja razuma, pretvaraju se u kamenje i drvo“ (in Lc 22,3). A Krist nam želi dati srce od mesa. Kada vidimo Njega, Boga koji je postao dijete, otvara nam se srce. Bog nam dolazi u liturgiji svete noći kao čovjek, da bismo mi postali zaista humani. Poslušajmo još jednom Origena: „U stvari, što bi koristilo da je Krist jednom došao u krhkom tijelu, ako On ne dopre do tvoje duše? Molimo da svaki dan dolazi k nama te da možemo reći: živim, ali ne živim više ja, nego Krist u meni živi (Gal 2,20)“ (in Lc 22,3).
Da, za ovo želimo moliti ove svete noći. Gospodine Isuse Kriste, to koji si rođen u Betlehemu, dođi k nama! Uđi u mene, u moju dušu. Preobrazi me. Obnovi me. Daj da ja i svi mi koji smo od kamena i drveta postanemo žive osobe u kojima je nazočna tvoja ljubav i po kojima se svijet preobražava. Amen. (kta)
 Ispiši stranicu
|
