ŠIMUN NOVI TEOLOG

Papina kateheza na općoj audijenciji 16. rujna 2009.

Šimun Novi Teolog

Draga braćo i sestre, danas ćemo se zaustaviti na razmišljanju o liku istočnoga monaha, Šimuna Novoga Teologa, čiji su spisi imali znatan utjecaja na teologiji i duhovnost Istoka, osobito što se tiče iskustva mističnoga sjedinjenja s Bogom. Šimun Novi Teolog rodio se 949. u Galataiju, u Paflagoniji (Mala Azija) u provincijskoj plemićkoj obitelji. Još kao mladić preselio se u Carigrad da bi započeo školovanje i ušao u službu cara. No, svjetovna karijera koja mu se ukazivala slabo ga je privlačila te je pod utjecajem unutarnjih prosvjetljenja što ih je doživljavao započeo tražiti osobu koja bi ga usmjerila u trenutku prepunome sumnji i zbunjenosti što ga je proživljavao, i koja bi mu pomogla da napreduje na putu sjedinjenja s Bogom. To duhovno vodstvo pronašao je u Šimunu Pobožnom (Eulabes), jednostavnom monahu iz samostana Studios u Carigradu koji mu je na čitanje dao traktat Duhovni zakon Marka Monaha. U tom tekstu, Šimun Novi Teolog pronašao je nauk koji ga se snažno dojmio: "Ako tražiš duhovno ozdravljenja – pročitao je tamo – budi pozoran na svoju savjest. Sve ono što ti ona govori, učini te ćeš pronaći ono što ti je korisno". Od toga trenutka – prenosi on sam – nikada nije otišao u krevet na počinak, a da se nije pitao ima li mu savjest što za predbaciti.
Šimun je ušao u samostan studita gdje su mu njegova mistična iskustva i njegova izvanredna privrženost prema duhovniku ipak stvorili poteškoće. Preselio se u mali samostan San Mamas, isto u Carigradu, te je tamo nakon tri godine postao poglavar, iguman. Tamo je provodio intenzivno traganje duhovnoga sjedinjenja s Kristom, što mu je dalo velik autoritet. Zanimljivo je primijetiti da mu je dano ime "Novi Teolog" unatoč tome što je tradicija naziv "Teolog" pridržala dvjema osobama: evanđelistu Ivanu i Grguru Nazijanskom. Trpio je zbog nerazumijevanja i progonstva, no rehabilitirao ga je carigradski patrijarh Sergej II.
Posljednje razdoblje svoga života Šimun Novi Teolog proveo je u samostanu Svete Marine, gdje je napisao veliki dio svojih djela, postajući sve slavniji zbog svojih naučavanja i svojih čuda. Umro je 12. ožujka 1022.
Najpoznatiji od njegovih učenika, Niceta Stetatos, koji je prikupio i prepisao Šimunove spise, pobrinuo se za posthumno izdanje, te kasnije napisao životopis. Šimunovo djelo obuhvaća devet svezaka koji su podijeljeni u Teološka, gnostička i praktična poglavlja, tri sveska Kateheza upućenih monasima, dva sveska Teoloških i etičkih traktata te jedan svezak Himana. Ne treba zaboraviti brojna Pisma. Sva su ta djela zauzela važno mjesto u istočnoj monaškoj tradiciji sve do naših dana.
Šimun svoje razmišljanje usredotočuje na prisutnost Duha Svetoga u krštenicima i na svijest što je oni moraju imati o toj duhovnoj zbilji. Kršćanski život – kako ističe – prisno je i osobno zajedništvo s Bogom, božanska milost prosvjetljuje srce vjernika i dovodi ga do mistične vizije Gospodina. Na tome tragu Šimun Novi Teolog insistira na činjenici da prava spoznaja Boga ne dolazi iz knjiga, već iz duhovnoga iskustva, iz duhovnoga života. Spoznaja Boga rađa se iz puta unutarnjega čišćenja koji započinje obraćenjem srca zahvaljujući snazi vjere i ljubavi; prolazi preko dubokoga kajanja i iskrenoga žaljenja zbog vlastitih grijeha da bi na kraju došao do sjedinjenja s Kristom, izvorom radosti i mira, prožeti svjetlom njegove prisutnosti u nama. Za Šimuna takvo iskustvo božanske milosti ne predstavlja izvanredni dar za neke mističare, već je plod krštenja u životu svakoga ozbiljno zauzetoga vjernika.
Upravo o tome valja razmišljati, draga braćo i sestre! Taj sveti istočni monah sve nas poziva da obratimo pozornost na duhovni život, na skrivenu prisutnost Božju u nama, na iskrenost savjesti i na čišćenje, na obraćenje srca, tako da Duh Sveti stvarno postane prisutan u nama i da nas vodi. Naime, ako se opravdano brinemo za svoj fizički, ljudski i intelektualni rast, još je važnije ne zanemariti unutarnji rast koji se sastoji od spoznaje Boga, od prave spoznaje a ne samo one što je dobivamo iz knjiga, već one unutarnje, te od zajedništva s Bogom kako bismo doživjeli njegovu pomoć u svakome trenutku i svakoj prilici. Naposljetku, to je ono što opisuje Šimun kada pripovijeda o vlastitome mističnom iskustvu. Već kao mladić, prije nego je ušao u samostan, dok je jedne noći u kući produljivao svoje molitve zazivajući Božju pomoć da bi se borio protiv napasti, vidio je sobu prepunu svjetla. Kada je kasnije ušao u samostan, dane su mu duhovne knjige za poduku, no čitanje tih knjiga nije mu ulijevalo mir što ga je tražio. Osjećao se – pripovijeda – kao jadna ptičica bez krila. To je stanje prihvatio ponizno, ne buneći se, i onda su se iznova počela umnožavati viđenja svjetla. Hoteći se uvjeriti u njihovu autentičnost, Šimun je Krista izravno upitao: "Gospodine, jesi li to baš ti tu?" U srcu je osjetio kako odjekuje pozitivan odgovor, te je bio utješen na savršen način. "Bilo je to, Gospodine – kasnije će napisati – prvi puta da si prosudio mene, rasipnoga sina, da sam dostojan čuti tvoj glas". Ipak, ni ta objava ga nije ostavila potpuno smirenim. Radije se pitao ne bi li se i to iskustvo trebalo držati iluzijom. Konačno, jednoga se dana dogodila temeljna stvar za njegovo mistično iskustvo. On se počeo osjećati kao "siromah koji voli braću" (ptochos philadelphos). Oko sebe je vidio brojne neprijatelje koji su mu pripremali zasjede i činili mu zlo, no unatoč tome u sebi je primjećivao snažan zanos ljubavi prema njima. Kako to objasniti? Očigledno je da takva ljubav nije mogla doći od njega, već je morala poteći iz jednoga drugog izvora. Šimun je shvatio da proizlazi od Krista prisutnoga u njemu, te mu je sve postalo jasno: dobio je siguran dokaz da je izvor ljubavi u njemu Kristova prisutnost, te da imati u sebi ljubav koja ide iznad mojih osobnih nakana ukazuje da je izvor ljubavi u meni. Tako, s jedne strane, možemo reći da bez određene otvorenosti ljubavi Krist ne ulazi u nas, ali – s druge strane – Krist postaje izvor ljubavi i preobražava nas. Dragi prijatelji, to iskustvo za nas, danas, ostaje jako važno da bismo našli kriterije koji nam pokazuju jesmo li stvarno blizu Boga, je li Bog u nama i živi li u nama. Božja ljubav ostaje u nama ukoliko ostanemo sjedinjeni s Njime po molitvi i slušanju njegove riječi, u otvorenosti srca. Samo nam božanska ljubav otvara srce za druge i čini nas osjetljivima za njihove potrebe, tako da se svi smatramo braćom i sestrama, te nas pozivajući da s ljubavlju odgovorimo na mržnju, a oproštenjem na uvredu.
Razmišljajući o tom liku Šimuna Novoga Teologa, možemo otkriti još jedan daljnji element njegove duhovnosti. Na putu asketskog života što ga predlaže i kojim je prošao, snažna pozornost i usredotočenost monaha na unutarnje iskustvo samostanskome duhovniku daje ključnu važnost. Sam mladi Šimun, kao što je rečeno, pronašao je duhovnika koji mu je puno pomogao i kojega je osobito jako poštivao tako da se poslije njegove smrti pobrinuo ga se i javno časti. I htio bih reći da za sve – svećenike, posvećene osobe i laike, a posebno za mlade – i dalje vrijedi poziv da se uteknemo savjetima dobroga duhovnika, sposobnoga voditi svakoga u duboko poznavanje sebe samoga, te ga dovesti do sjedinjenja s Gospodinom kako bi njegov život sve više bio u suglasju s evanđeljem. Kako bismo išli prema Gospodinu uvijek nam treba vođa, dijalog. To ne možemo postići samo svojim razmišljanjima. A to je i smisao crkvenosti naše vjere – da nađemo tog vođu.
Zaključujući, ovako možemo sažeti naučavanje i mistično iskustvo Šimuna Novoga Teologa: u neprestanom traganju za Bogom, pa i u poteškoćama na koje je nailazio i u kritikama koje su mu upućene, on je dao – na kraju krajeva – da ga vodi ljubav. Sam je znao živjeti, a naučio e i svoje monahe da je za svakoga Isusovog učenika ključno rasti u ljubavi i tako rastemo u spoznavanju samoga Krista da bismo sa svetim Pavlom mogli izjaviti: "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist" (Gal 2,20). (kta/ika)

Ispiši stranicu