|
vidi Album sa Slikama...
Pošli smo pod budnim majčinskim Marijinim okom iz naših kuća po Europi u Poljsku da bismo sudjelovali u hodočašću u Czestohowu. Devetodnevni pohod Gospi Crnoj, Kraljici Poljske, bio je prožet iščekivanjem, poletom, molitvenim prošnjama, a i malenim strahom da nećemo uspjeti. To je bio život ispunjen zajedništvom, molitvom, trenutcima radosti, iznenađenja, ali i žrtvama, teškoćama, umorom, bolima, sukobima i pomirenjima. Riječju, bogatstvom života koje nas je još više zbližilo.
Hodočašće je počelo Svetom misom na trgu u Tarnowu koju je služio pomoćni biskup msgr.Wiesław Laschowicz. U propovijedi nas je potaknuo da razmišljamo o važnosti hodočašća po uzoru na Abrahama koji se odazvao na Božji poziv te pošao na svoje hodočašće obećavši da će udijeliti blagoslov svim narodima svijeta. To nam je pomoglo da svojem putu dademo i dublji smisao: idemo jer nas je pozvala Majka, svakoga po imenu, osobno, kao da nam govori: hodite ne samo za sebe nego u srcima i molitvama nosite i donesite mi cijelu Zajednicu, svoje obitelji, bolesne, djecu, misije, prijatelje, osobe koje traže našu pomoć, koje su potrebite Božje ljubavi, nade, utjehe.
Kolika li je radost otkrivati da svaki naš korak k svetištu može biti korak naprijed u vjeri, u ljubavi, u nadi za nekoga „malenog“ kojeg Bog ljubi! U tijeku cijelog hodočašća pratila nas je naša zaštitnica blažena Karolina Kuzňwa, mučenica čistoće. Svaki dan mogli smo otkriti ponešto više o životu te 16-godišnje djevojčice koja nas je naučila ljepoti života u čistoći, života darovana Bogu sve do krvi.
Ulice su bile pune naroda koji nas je došao pozdraviti, povjeriti nam svoje želje, stisnuti nam ruku, pogledati u oči. Suze u očima mnogih govorile su nam da za njih ovo nije samo događaj koji su došli vidjeti, nego velika želja da budu dio toga hodočašća. Mnogi su nam se pridružili i pošli smo Majci Poljske kako bismo joj predali svoje tegobe i nade u našim srcima te da bi nam udijelila svoj blagoslov. Na hodočašću prošli smo mnoga sela, gradiće, susreli mnogo ljudi koji su nas dočekivali uza ceste i iskrena srca nudili sve što imaju: pokoji smiješak, cvijet, malo voća, pića…
Pitali smo se zašto nam toliko žele dobro? Što im možemo dati zauzvrat? Zašto su stariji vidljivo ganuti kad gledaju kako prolazimo? Zašto zasjaju oči mnogih kad ih pozdravimo? Zašto se djeca tako raduju mogućnosti da „puknu peticu“ s nekima od nas? Ma zato što osjećaju žarku nadu radosna navještenja, navještenja da je vjera njihovih djedova živa, nadu da Gospa Crna nastavlja blagosljivati i štititi Poljsku i sav svijet.  Svaki je dan bio ispunjen ne samo prijeđenim kilometrima nego još više duhovnom hranom koja nam je pomogla da se pripremimo za susret s Gospom. Nije bilo nijednoga trenutka praznine, sve je bilo dobro organizirano i sadržajno.
Sveta misa slavljena je svaki dan na nogometnim igralištima ili po šumarcima. Zaustavljali smo se radi povremena odmora i susretali s našim dečkima koji su nas vjerno pratili kombijem opskrbljujući nas jelom i pićem. Na kraju svake dionice sastavljali su i rastavljali šatore za spavanje, sušili mokru odjeću od prijašnjeg dana želeći da se brzo osuši. U vrijeme odmora česti su bili posjeti „sanitarci“, kolima prve pomoći koju „ranjeni“ hodočasnici rado traže. Duboko nas se dojmila gostoljubivost poljskog puka koji živi jednostavno, pa i siromašno, s onim najbitnijim, ali su otvorili i svoje kuće i svoja srca za nas, nudeći nam ljubazno večeru ili doručak, domaći kolač, svježe kravlje mlijeko...
Naposljetku ni jezik više nije bio zapreka, jer jezik ljubavi je opći. Kolike smo radosti primili i uzvratili dajući se u jednostavnim i malenim stvarima, kao što su biti uz baku držeći je za ruku, smijati se, poigrati se s djecom, pokušati izgovoriti koju riječ na poljskom… te svima iskreno obećati, sklopivši ruke, da ćemo ih ponijeti sa sobom Gospi…
Tako je došao i deveti dan, taj tako željeni trenutak dolaska u svetište u Jasnu Goru. Czestochowskim ulicama i dugačkim drvoredom što vodi do svetišta tekle su poput rijeke skupine za skupinom hodočasnika i okupljale se srca prepunih radosti, pjesme, plesa, ozarenih lica… Marijo, dolazimo! Nezaboravan je bio doživljaj kad smo se na pozdrav Gospi prostrli svi zajedno na zemlju u svetištu, povjeravajući joj sve želje koje smo nosili u hodu. Korak po korak našli smo se u kapelici pred slikom Gospe Crne, pred Gospom s kojom osjećamo duboku bliskost.
Kad gledaš njezino izranjeno lice, shvaćaš koliko je propatila za djecu, a njezine oči pune blagosti svjedoče o njezinu majčinskom srcu. Svojim dubokim ranama kao da nam govori, hrabreći nas: ne bojte se, ne sramite se svojih rana, znakova koje je zlo ostavilo na vama. Ne strahujte, jer je moj Sin pobijedio Zloga i za vas!
Ne bojimo se jer čujemo i kako mladi Poljaci pjevaju „ljubav je jača od smrti“.
 Ispiši stranicu
|
