Majka Elvira

(Izvadci iz razgovora s Majkom Elvirom) Obiteljska pozadina Promatrajući svoj život iz današnje perspektive, blagoslivljam činjenicu da sam rođena u brojnoj i siromašnoj obitelji s juga Italije. Tijekom 2. svjetskog rata preselili smo se na sjever, u Alessandriju. Zahvalna sam jer sam, zajedno s roditeljima i braćom, proživjela život ispunjen brojnim odricanjima. Potom je tu bio i problem mog oca alkoholičara, zbog kojeg je moja majka morala prekovremeno raditi da bi nas uzdržavala. Majka je bila medicinska sestra i sav teret obitelji bio je na njoj. Međutim, uvijek je bila dostojanstvena i hrabra. Često bismo je čuli kako pjevuši, vedra i puna povjerenja. Život je ipak jači od svih problema! Od malih nogu sam naučila da mislim uvijek najprije na druge pa tek onda na sebe. Danas to prepoznajem kao veliko bogatstvo koje je jako utjecalo na moju humanističku i kršćansku formaciju. Sjećam se jedne stvari kojoj me majka učila. Kad bih ponijela od kuće komadić kruha ili pak trešnje, majka bi mi uvijek rekla: 'Podijeli to s prijateljicama!' Bez obzira što su moje prijateljice bile iz dobrostojećih obitelji, za razliku od naše! Dodala bi: 'Ne možeš jesti pred drugima, a da ih ne ponudiš'. I tako, unatoč poteškoćama i siromaštvu, učila nas je gestama solidarnosti, koje su u sebi već sadržavale pojmove zajednica, zajedništvo. Tek kad dajemo drugima, postajemo ona univerzalna obitelj koja zajedno može moliti 'Oče naš'. Nakon Drugog svjetskog rata vladalo je veliko siromaštvo: ja sam do petnaeste godine hodala bosa. Moj bi se otac svako malo napio te bi često bio predmet podsmijeha. Mi smo se sramili, mnoga poniženja koja su tada izgledala besmislena. No sada shvaćam da je Bog vodio moj život i preko krhkosti moga oca, koji je unatoč svemu bio moj životni učitelj jer me naučio što znači žrtva, naučio me što je to poniženje… Danas se osjećam zaista slobodnom ženom. Svjesna sam da u nama struji izvor Božje Ljubavi koji nam omogućuje da svladamo svaku poteškoću. Iskusila sam da se kroz susret s Bogom prošlost prosvjetljuje i postaje riznicom životnog iskustva. Ne sramim se reći da je krhkost moga oca bilo moja visoka škola, edukacija za život, koja me osposobila da poslije pružim ruku spasenja osobama koje su često bile u još gorem stanju od njega. Kako se rodila želja za osnivanjem Zajednice? Bilo mi je jasno da je mnoštvo mladih marginalizirano i odbačeno od ovog našeg konzumerističkog društva. Opažala sam da u obiteljima nije više bilo razgovora i komunikacije, da je nedostajalo povjerenja kako među supružnicima, tako i među roditeljima i djecom. Mladi su bili prepušteni samima sebi, često sam ih sretala tužne po ulicama. Kroz molitvu činilo mi se da čujem njihov krik boli. Mladi su išli jednim putem, a mi odrasli drugim. Osjećala sam potrebu da reagiram, da se pokrenem, i taj osjećaj nisam mogla potisnuti. To nije bio samo osjećaj, tada nisam uopće bila u stanju jasno definirati što je to bilo, ali sam znala da moram učiniti nešto za mlade, nešto što je Bog dao meni da dam njima. Eto tako se u meni rodio poziv da otvorim vrata izgubljenima, ovisnicima, beznadnim slučajevima, koji se vuku po ulicama i kolodvorima. To sigurno nije nikakva moja zasluga, to želim naglasiti. Ovo što se u Zajednici odvija ne može biti plod ideje jedne slabašne žene poput mene. Ja sam prva koja se često čudim pred onim što se događa: ne, ja tako ništa nisam u stanju niti zamisliti… Prepoznavanje Božje volje Poziv koji dolazi od Boga čini te sposobnim vjerovati i činiti ono što nikad ne bi ni pomislio. Nisam nikako mogla objasniti svojim nadređenima ono što sam osjećala. Stoga je njima bilo još teže vjerovati da ono što tražim dolazi uistinu od Boga. Pitala sam više puta u roku nekoliko godina da mi daju mogućnost da otvorim jednu kuću koja bi prihvatila mlade o kojima sam im govorila. Kao odgovor bi, sasvim razumljivo, dobila objašnjenje da nisam za to sposobna, podsjećali su  na moj nedostatak obrazovanja i neiskustvo u socijalnom radu. To je sve bilo točno, no u meni je tutnjio vulkan koji se nije gasio. Osjećala sam da Bog od mene očekuje da učinim nešto s tim darom što je stavio u mene. Bilo je to bolno iščekivanje. No upornost i strpljivost koje mi je Bog dao bile su pečat Njegova očinstva nad onim što je uslijedilo. Samo čekanje i nije bilo toliko teško koliko osjećaj da gubim vrijeme. Ipak, iščekivala sam s povjerenjem i nadom. Neki su mi govorili: “Elvira, zašto ne istupiš iz svoga reda, tako bi mogla raditi što hoćeš!“ No ja nisam imala namjeru „raditi što hoću“, nešto sasvim drugo je bilo posrijedi. Radi toga sam čekala, molila, voljela. Iako su moji nadređeni imali potpuno pravo kada su rekli da nisam bila spremna ići među mlade, trenutaka kušnje nije nedostajalo. Tada bih pomislila: “Kako to, zašto nemaju povjerenja?“ Ali odmah potom bih si rekla: “Ali zašto bi uopće trebali imati povjerenja u mene, kad se ni u čemu nisam iskazala…“ Gledajući unatrag, shvaćam da je to iščekivanje bilo pravi blagoslov, pravo sazrijevanje. Danas sam posebno sretna jer sam ostala povezana sa Sestrama milosrdnicama svete Antide de Thouret: prijatelji smo i mnoge se sestre čude upravo zato jer me poznaju te jasno shvaćaju da sve ovo dolazi od Boga a ne od mene. Osim toga, u glavnoj kući Provincije u Borgaru prihvatili su jednu bratovštinu Cenacola, upravo u samostanu u koji sam ja ušla u novicijat. Od srca im zahvaljujem za prijateljstvo, ljubav i gostoprimstvo koje nam iskazuju! 16. srpnja 1983.: rađa se Zajednica Cenacolo Sjećam se dobro toga dana: 16. srpnja 1983., na blagdan Gospe od Karmela, dobila sam ključeve kuće u kojoj sam mogla započeti. Kada sam došla do dvorišnih vrata, zadrhtala samo od sreće. U meni je odjednom eksplodirala punina života: moja želja bila je na pragu ostvarenja! Vidjevši u kakvu je stanju kuća, oni koji su me dopratili uhvatili su se za glavu. Naime bila je napuštena, bez vrata i prozora, oronula krova, bez kreveta, stolova, stolica, lonaca, bez ičega. A ja nisam imala ni novčića… Gledala sam njihova zbunjena lica bez imalo kolebanja, jer sam u duhu već vidjela kuću onakvom kakva je danas: obnovljena, lijepa i puna mladih! Nevjerojatno je kako me Gospodin podržavao, usmjeravao i hrabrio! Ja sam mislila na jednu veliku kuću u koju bi moglo stati pedesetak 'problematičnih slučajeva', no već nakon malo vremena, na moje veliko čuđenje, kuća je bila prepuna. Lomila sam se u sebi, da li obustaviti prihvat ili se širiti? No život je snažno gurao naprijed te smo tako otvorili još jednu kuću, pa još jednu, najprije u Italiji, pa u inozemstvu, posvuda… sada ih više i ne brojim. Povjerenje u 'Providnost' Na početku smo živjeli krajnje skromno, jer nismo imali ništa osim povjerenja u Boga. Tog Boga koji se očinski brine upoznala sam još kao djevojčica i naučila imati povjerenja u njega, upravo u doba velike oskudice, kada bi moja majka često ponavljala: “Sveti križu Božji, nemoj nas napustiti!“ Svaki čovjek spontano bježi od patnje, no ja sam tamo shvatila kako je važno znati prihvatiti neizbježnu patnju i dati joj smisao, poput patnje na križu. Tek tada ostale stvari možemo živjeti na konstruktivan način. Željela sam da mladi koje sam prihvaćala osjete njegovo očinstvo, a ne da im pričamo nekakve pobožne priče. Rekla sam Bogu: “Ja ću ih primiti, a na tebi je da pokažeš da si im Otac!“ I svih ovih godina, to vam mogu posvjedočiti, nije nas nikad, ali baš nikad razočarao! Zašto naziv 'Zajednica Cenacolo' Htjela sam da u imenu bude nešto što ima veze s Gospom. Stoga smo se zapitali: gdje se nalazi Marija u Svetom pismu? Jedno od mjesta bilo je Cenacolo: Marija je tamo s apostolima koji su se nakon Isusove smrti zatvorili i zbili puni straha, baš kao i mladi današnjice: plašljivi, sramežljivi, nesposobni za komunikaciju. No s Marijinom prisutnošću dolazi Duh Sveti, Božja snaga te apostoli odjednom postaju hrabri svjedoci Isusova uskrsnuća. Zato je ime Zajednica Cenacolo. Mi se rado definiramo kao 'Zajednica javnih grešnika', koji žele objaviti svijetu beskrajno i veličanstveno Milosrđe Božje. To je naša poruka. Želimo biti izvor nade i most oproštenja, koje neprekidno struji na cijeli svijet, na mene, na njih, na sve ljude. Rađaju se redovnički pozivi U jednom sam trenutku pomislila da je Zajednica kompletirana: bratovštine za momke, djevojke, bračne parove, obitelji, djecu… nedostajalo je još samo mjesto za umirovljenike, stare i nemoćne. Kada su mi došle djevojke i momci koji su se željeli posvetiti Bogu, ostala sam zatečena. Pomislila sam: “A kako se to radi?“ Danas sam sretna jer su sestre i braća stupovi koji drže čitavu Zajednicu, oni su samo srce Cenacola. Ako tada i nisam skakala od veselja, skačem sada: iako mi je život već tada bio iznimno raznolik i bogat, oni su tražili od mene da učinim korak dalje. Danas sam zahvalna jer vidim da su te djevojke i momci spremni na požrtvovnost, ne žale se, sposobni su za radost i ljubav… Veliko je to bogatstvo! Misije Mogu samo zahvaljivati jer ovo je još jedna u nizu realnosti koje nisu potekle od mene. Moja je jedina želja da Bog nastavi pobuđivati u srcima mladih ideje za lijepa i plemenita ostvarenja. Misije za napuštenu djecu rođene su u srcu jednog momka koji je došao u Zajednicu razočaran svijetom odraslih. On je, susrevši Milosrđe Gospodnje, oprostio svom ocu te je osjećao veliku potrebu da učini nešto za djecu koja u svijetu pate zbog sebičnosti nas odraslih. Tako su rođene naše prve misionarske bratovštine za djecu s ulice! Planovi za budućnost Nikada nisam imala nikakve planove za budućnost. Osluškivala sam život iščitavajući iz njega Božju volju. Nikada ne bih ni pomislila da će se otvoriti toliko bratovština u različitim zemljama, da ću vidjeti rađanje misija, da ćemo kao misionare poslati preporođene mlade s ulice. Pridružili su mi se nove obitelji, braća i sestre posvećeni, mnoštvo volontera koji se nesebično daju svim srcem. Neprestano se čudim svemu što me okružuje, a želju imam samo jednu: nastaviti imati povjerenja u Boga, bez pretenzije da znam išta unaprijed. Sve je nastalo i razvija se dan za danom, poput mirne rijeke koja tiho, ali uporno slijedi svoj tok. Osjećam se privilegiranom ženom jer je veliki dar živjeti u ljubavi već danas, biti dio jedne obitelji i s njom dijeliti puninu života, tako da uistinu nemam potrebu tražiti ništa više. Jedini 'plan' kojeg imamo je ići hrabro naprijed, slijedeći u ljubavi i s povjerenjem Duha Svetoga i Mariju, tamo kamo nas budu vodili. Više informacija na www.comunitacenacolo.it ili www.festadellavita.info

Ispiši stranicu