|
Posao je uvijek bio jako važan u mom životu, i prije, a i sada u Zajednici. Nekada sam bježao u posao, samo da budem sam i da me nitko ne dira. S obzirom na moj zatvoreni karakter, mislio sam da na taj način mogu pobijediti nesigurnosti i strahove koje sam svakodnevno živio.
 Bacajući se u posao mislio sam da ću se smiriti, no kako je vrijeme prolazilo bivalo mi je sve gore i bio sam sve osamljeniji. U Zajednici sam naučio razgovarati sa drugima: dok radim istovremeno i komuniciram. Razgovor mi više ne predstavlja poteškoću koja mi se prije činila nepremostivom. Od sigurnosnog ventila koji je bio prije, sada je rad za mene veliki Božji dar. Imao sam sreću da sam prije mnogo godina izučio jedan zanat, ali nikada nisam zapravo bio svjestan koliko je važan, to sam tek u Zajednici spoznao.
Nešto prelijepo je radost koju danas osjećam radeći bez kalkuliranja koliko sam mogao zaraditi. Umjesto toga sretan sam jer će to što radim koristiti onima koji će poslije mene doći u Zajednicu tražeći pomoć. Osjećaj da mogu biti koristan drugima danas mi vrijedi puno više od bilo kojeg novca. To kažem jer sam shvatio da novac, iako važan, nikada neće moći kupiti sreću i u potpunosti realizirati jednu osobu. Kada su mi na početku Zajednice govorili da posao nije na prvom mjestu, mislio sam da su svi ludi. Potom sam shvatio koliko je bitno pronaći ravnotežu u životu: jedno je vrijeme za molitvu, drugo za posao, treće za provesti sa drugima. No sve sa Bogom uza se. Najveći i najteži posao ovih godina bila je rekonstrukcija mog života, no vrijedilo je truda, uistinu. Siguran sam da ću jednoga dana moći živjeti spokojnim životom sa ljudima koje će biti uza me.
Željela bih podijeliti sa vama ono što sam otkrila na svome putu u Zajednici kao jednu od velikih vrijednosti, a to je posao. Bila sam jako lijena osoba, nisam volje raditi. Dugi niz godina sam mislila da je to dio mog karaktera. I zbog toga, ušavši u Zajednicu, nisam pridavala puno važnosti poslu i onome što sam morala napraviti, za mene je bilo jedino važno “preživjeti“ dan.
Vremenom, radeći put u istini i pročišćenju, shvatila sam da lijenost nije neki urođeni nedostatak nego je plod indiferentnosti i sebičnosti koje se skupila u nama. Uz pomoć osoba koje su mi bile blizu počela sam se truditi da radim uredno i precizno. Tako sam i sama počela pomalo uočavati što je trebalo napraviti. U početku sam to radila da se pokažem pred drugima, no onda sve više i za druge, za  Boga i zbog radosti koju sam osjećala jer sam živa i aktivna. Otkriće vrijednost rada dalo je smisao mome životu, kojeg prije nisam imala.
Dotakla me rečenica iz Evanđelja koja kaže: „Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima“ (Mt, 7,16); to je istina, jer ono što jedna osoba napravi, posebice kako to napravi, otkriva ono tko je ta osoba uistinu. Djelotvorno sredstvo da bi došli do toga da radimo sa ljubavlju je vjera u živoga Boga među nama. Vjerujem da mi je blizu, da me gleda, da me promatra u svakom trenutku. Ta vjera mi pomaže da radim sa ljubavlju i za ljubav. Ponekad mi se dogodi da nešto napravim površno. No čim pomislim na Boga, koji je postao moja savjest, vratim se natrag da bi popravila učinjeno ili smognem hrabrosti da Njega i sestre zamolim za oprost. Radeći poslove koji mi se nisu sviđali naučila sam biti poniznija i ustrajnija, a moja molitva je postala konkretnijom. Bog je bio dobar i velikodušan prema meni, osposobio me da mogu napraviti mnoge lijepe stvari i zahvaljujem Zajednici jer mi je pomogla da to otkrijem. Osjećam da u srcu imam puno ljubavi koju mogu dati, i to mi daje snagu da radim radosno i s oduševljenjem!
|
Ispiši stranicu
