| |
Imala sam osamnaest godina kada sam napustila svoju obitelj. Mojoj majci je bilo jako teško jer je bilo još mnogo druge braće koju je trebalo odgojiti.
Poziv koji sam osjećala u sebi bio je jači od sveg drugog. Zaputila sam se u jedan samostan koji je još i danas u cvatu, Borgaro Torinese: Red časnih sestara milosrdnica Svete Ivane Antide Thouret, Francuskinje, žene otvorena srca da služi siromasima bez ikakve diskriminacije.
U toj zajednici sam ostala 28 godina. No osjećala sam jaku želju da pomognem mladima, posebno onima koji su bili u potrazi za smislom života.
Njihov krik bio je tako prodoran da mi se činilo da drogirajući se traže pomoć, izgubljeni u očaju, svakim danom sve više tonući u smrt. Htjeli su znati postoje li ljubav i nada, je li moguće steći unutrašnji mir, bi li njihov život mogao biti ponovno rođen.
|
|
Mnogo puta sam pitala svoje odgovorne za savjet, oni su mi govorili da nisam spremna za tako nešto.
To je bila istina. Zbog toga sam mnogo patila i molila. Dok sam vjerno iščekivala u meni je gorjelo poput vatre, osjećala sam snažnu prisutnost Duha Svetog. Bilo mi je teško jer mi se činilo da samo gubim vrijeme.
Čak su mi neki govorili: „Elvira, zašto ne izađeš iz kongregacije, tako da možeš činiti to što želiš?“ Ja nisam kanila činiti što želim, naprotiv čekala sam s mnogo nade i povjerenja.
Molila sam, patila i voljela sve dok jednog dana nisam dobila pozitivan odgovor od mojih nadređenih koji su mi dali zeleno svjetlo i rekli „Pa dobro“.
I tako smo otvorili prvu kuću, na brežuljku ponad Saluzza. |
|
Ispiši stranicu
