|
Homilija oca Stefana Aragna – večernja-jutarnja Sveta Misa
Ove subote izabrali smo Marijinu misu jer je njezin dan i želimo joj reći jedno veliko hvala. Naša Zajednica rođena je 16. VII 1983., na dan Gospe od Karmina. Tog je dana Majka Elvira dobila ključeve kuće u Saluzzu, no nisu nam bili previše potrebni jer vrata nije ni bilo.
No bilo je nešto mnogo važnije za nas. U brdu smeća, trnja, nad ulaznim vratima bio je mali kip Gospe od suza koji je još i dan danas tamo. Bio je to znak da Gospa ovdje želi ostaviti znak da je Majka koja vidi suze čovječanstva.
Vidjela je naše suze, naš plač, našu bol, suze koje je svaki od nas prolijevao po ulicama, suze patnje koje smo gušili unutar nas godinama i na kraju izbacili van s mnogo srdžbe!
Suze vas obitelji, kada ste se našli s križem izgubljenog sina, kada ste mislili da ste mu dali sve za život potrebno. Suze! Kada su te suze postale muka, susrele su lice i srce Majke, koja dobro poznaje suze čovječanstva. Marija je bila ovdje, da bi otvorila vrata kuće, kao i onaj dan u Nazaretu kada je otvorila vrata svoga srca, kad je započela najljepša priča čovječanstva!
Uvijek me dotakne kada pomislim da se je Svemogući Bog pouzdao u djevojku od petnaest/šesnaest godina. Ta djevojka, Marija iz Nazareta taj je dan zaustavila svijet! Pjesnici i slikari to opisuju kao da se u jednom trenutku sve zaustavilo; kada je Anđeo navijestio Mariji prije nego li je rekla "Evo me" bila je kratka stanka i trenutak s malo straha. Kada je rekla "Evo me" došlo je ispunjenje vremena:" Kad se ispuni vrijeme, Bog će poslati na svijet svoga Sina"! Punina života nije u stvarima, nego u susretu sa Sinom Marije iz Nazareta koji se zove Isus. Susret s tim Sinom postaje punina života! Također za nas susret s Isusom bio je prijelomnica, taj Sin Marijin po imenu Isus preokrenuo je priču, za one koji vjeruju i za one koji ne vjeruju, prepolovio ju je, prije Njega i poslije Njega! Svi moraju izmiriti račune s Njim, Sin Marije iz Nazareta, istinski Čovjek i istinski Bog. A i mi hvala Bogu, u Zajednici, polažemo račune Njemu. Susrećemo ga, i tu nas On čeka!
Marija nam otvara vrata srca, dolazi u naš očaj i pomaže popeti se na ovo sveto brdo, gdje su prvih godina mladi dolazili pješice, prolazeći "Križni put", noseći svoj očaj, i kada bi ih susreli zamislite hrabrost koju smo imali, ne bi ih ni povezli govorili bi im; " Moraš doći pješice! Moraš uspjeti, znoji se, bori se! Zajednica je još malo dalje!"- zatim smo morali premjestiti kolokvije jer silazeći "čistili su sve" po Saluzzu i jer ih je dolazilo mnogo. Anđeo Gospodnji je sišao i ovdje na ovo sveto brdo i pokucao na vrata srca jedne žene. Marija je slika Crkve. Kada čitamo o Mariji u Božjoj Riječi, čitamo kako Bog misli o nama, ono što je rečeno o njoj rečeno je za nas. Anđeo silazi i naviješta toj Ženi u Nazaretskoj kući i pita je da li je spremna za nešto veliko i lijepo. Mariji, kao i svima nama ispred veličanstvenog Božjeg plana tresu se noge!
Tko se od nas osijeća sposoban? Marija govori: "Kako je moguće?" Anđeo sa jednom prekrasnom riječju odgovara Mariji:"Ne boj se!". Večeras ćemo vidijeti Anđela koji će reći ženama "ne boj te se!". Vidijeti ćemo uskrslog Isusa kada bude izlazio iz groba i rekao svima nama "Ne boj te se!". Priča Boga s čovjekom polazi uvijek otuda:ne boj te se! I tako Anđeo Gospodnji dolazi u život svakog čovjeka i žene, i pita svakog od nas nešto veliko i lijepo. Bog kuca na vrata tvoga srca!
Mi smo također Nazaret, mi smo Božja kuća, mi smo Božja vrata, mi smo mjesto gdje Bog želi doći i preko našeg života ući u život naših bližnjih. Bog je ovdje želio ući u Elvirinu priču i uznemirio ju je kao i Mariju. Marija je imala sve svoje projekte: Josip, jedan prekrasni zaručnik, dobar stolar, obećana zaručnica, presretni zaručnici.
Bog ulazi, Duh Sveti slama da bi načinio nešto novo i pita potvrdu "da"! Marija riskira, zato što je vjera hrabrost i rizik, vjera ima povjerenje u Boga! Vjera nisu sigurne bisage, štap, obuća, sve pripremljeno: vjera je hrabrost i rizik reći "da" koje te stavlja ispred svih, riskirajući. Marija je rekla "da"! Riskirala je da bude kamenovana, no rekla je jedan "da" koji je promijenio priču, jedan hrabri "da" silni, vjerni do križa, jedan "da" zauvijek, koji nam je dopustio uživati spasenje i kušati oprost i osjetiti ljubav Božju, i osjetiti ga tijelom našeg tijela i krvlju naše krvi!
Bog je jednog dana uznemirio i pozvao i našu majku Elviru; bila je zadovoljna, sretna časna, već je imala štambilj originalnosti Duha, bila je sretna tamo gdje je bila.
Kad Bog dolazi, dolazi kao u Čenakolo, s vjetrom koji te prevrće i s vatrom koja se pali! Ti više nisi gospodar svog života, kad Duh uđe čini nove stvari, sve stvari, iznad svega čini novim naš život, čini novu našu vjeru, daruje našoj vjeri hrabrost riskirati! Marija riskira, Elvira je riskirala.
Marija korača od Kane do Kalvarije i potom i u Čenakolo, korača s Isusom, s Crkvom, korača s nama jer je naša. Marija je priča naše priče, suze naših suza, radost naše radosti! Marija! Ovdje je među nama, živa i prisutna već dvadesetčetiri godine, da bi otvorila vrata našeg života za susret s Isusom, da bi otvorila valni udar Duha Svetoga koji sve preokreće.
Prisjetimo se kakvi smo bili prije nego li smo došli ovdje. Prisjetimo se što smo imali u srcu. To je Duh Sveti! Nama je jasno da "Bogu ništa nije nemoguće", to je garancija da je istinita bila Božja Riječ upućena Mariji, istinita je za svakog čovjeka koji bar malo otvori vrata srca za ulazak Duha Svetog. "Ne boj se Marija"! Bog ti govori, govori svakome od nas! "Ne boj se Stefano, ne boj se Elvira, ne bojte se!
Bit ću s tobom, «Duh Sveti će sići" i kada siđe to je njegov trenutak, trenutak novosti. Bog je ovdje na ovom brdu zasadio novi cvijet u jednoj od najsuših pustinja današnjeg čovjeka: u svijetu mladih. To je pustinja ponekad bez nade, gdje se čini da sve propada i izgleda da više ništa novo se ne može roditi u našem životu.
Elvira je imala hrabrost i vjeru, ne samo kada se popela na ovo brdo i zatekla kuću u ruševinama, kao i naš život, i zasukala rukave u želji da ostvari ono što joj je Bog već stavio u srce, već je nastavila riskirati jer Bog kuca svaki dan. Bio je trenutak u Zajednici ( sjećam se jako dobro borbi i muka i preokreta, jer za rasvijetliti jedno dijete potreban je preokret, trudovi koji imaju boju krvi i patnje ) kada je Elvira morala odabrati! Dragi mladi to vam želim reći jer to je nešto veliko: morala je odabrati samo jednu kuću ili nas! Odabrala je nas!
Odabrala je otvoriti vrata riskirajući ne biti nitko, ponekad je izgledalo da više nije ni časna sestra i kao i mi proživjela je poniženja, no živjeti u vjeri da ono što nosi u srcu nije iluzija u njezinoj glavi, nego oganj što ga je Bog stavio u njezino srce i prenio nama i zato smo danas poslije dvadesetčetiri godine ovdje sa svih strana svijeta! To je plod vjere, to je plod vjere!
Ovo vam govorim i kažem sam sebi, jer što više vjerujemo Bog može slati sve više mladih koji imaju želju, radost, volju, pravo susresti ljubav, susresti lice Božje! Što više riskiramo, ne naše projekte i udobnosti, već ono što nam Bog stavi u srce, oganj koji možemo osjetiti kao i Elvira, i mi smo ovdje da vam kažemo da taj oganj imamo u srcu, taj oganj je zapalio moj život, život sestara, svećenika, zapalio je život mnogih obitelji ovdje prisutnih, hoću vam reći: mladi, Bog vas voli! Bog nas voli! Bog želi da dotaknemo, osjetimo, vidimo, iskusimo, njegovu, ljubav! Kao što je osjetila Marija onaj dan kada je rekla "Evo me!", to je najveća riječ što čovjek može reći nasuprot ljubavi Božje. To nije riječ već život koji se otvara prema Bogu i dopušta Bogu ući u današnji svijet, utjeloviti se i donijeti nadu. "Ništa nije nemoguće bogu!". Marija je i u Čenakolu s Crkvom; tamo crkva moli i ujedinjena je. Tamo Duh silazi još jednom, jer Duh silazi tamo gdje se moli i gdje je jedinstvo. Silazi i govori, silazi i donosi oganj! Taj isti Duh koji je sišao na Isusa, po kojem je Marija začela, začinje Crkvu, začinje oganj u Apostolima, začinje novi jezik ljubavi, novi jezik hrabrosti i vjere! Oni strašljivi Apostoli koji su svi pobjegli, ponovno se nalaze i kao Marija imaju snagu sve dati Bogu! To je Čenakolo, to trebamo biti mi! Duh silazi ovdje na ovo brdo, u ulicu San Lorenzo 35 u Saluzzu! Gdje se moli, gdje je istinsko prijateljstvo, Duh Sveti mijenja srca ljudi koji su bili siromašni ribari puni straha, mi koji smo bijedni, narkomani, krhki i puni strahova, Duh Sveti mijenja u nešto veliko, u nadu za čovječanstvo, u sigurnost da je naš Bog , Bog života! Onda, braćo i sestre, zahvalimo toj maloj-velikoj ženi, Mariji iz Nazareta, koja je sa petnaest godina imala hrabrosti reći "Evo me"!
Zahvaljujemo tebi majko Elvira, jer si imala hrabrosti reći "Evo me!". Marijo hvala ti jer od tog "Evo me" život, radost, nada, vjera, fešta, punina su ušli u srce čovječanstva! Elvira hvala ti jer od tvog "Evo me" radost, punina, vjera, svjetlo, sve ono što naše oči vide, što naše ruke dotiču, ušlo je u našu priču! Braćo i sestre ne boj te se: Bogu ništa nije nemoguće! Hvala.
|
Ispiši stranicu
