Otac Stefano Aragno - kateheza

Otac Stefano Aragno iz Zajednice Cenacolo Jutarnja kateheza Sinoć kada sam išao spavati pitao sam se što ću vam sutra poručiti. Rano jutros kad sam se ustao došlo mi je da vam kažem ove stvari o životu. Razmišljajući o nama o našem životu, o momcima i djevojkama, o vama obiteljima, ima jedna nit koja nas je dovela u Zajednicu a to je patnja, rana. Zove se jedan izmučeni život.Uvijek si zamišljam koliko momaka i djevojaka i obitelji je prošlo ovim brdom i da je svako od njih zabio jedan križ, ovo brdo bilo bi prepuno križeva. Koliko nas je ovih godina prošlo ovom Kalvarijom i zabilo križ na ovom brdu i tu na tom su brdu našli nadu uskrsnuća. Križ je zabijen, ma život tu ne završava i mi smo svjedoci. Želim vam pričati o životu kao o jednom prelijepom, zadivljujućem Božjem obećanju. Na prvim stranicama Biblije kada Bog odabire prve ljude, započinje jedna zadivljujuća prića sa Abrahamom koja se nastavlja sa Izakom, Jakovom,Mojsijem i svima ostalima, Bog uvijek obećava život. Obećava zemlju narodu, obećava kuću, potomstvo. Naš Bog obećava i održava obećanje. To mi se čini jako važno: da se vratimo na izvor našeg života. Kada se rodimo mi smo jedno Božje obećanje. Moj život je nešto na što je Bog jedan dan rekao: "Kladim se na ovaj život! Ovaj život je za mene važan!". Ako razmislimo na trenutak o rečenici što ju je Duh Sveti stavio u srce Majke Elvire da bi rasvijetlio ovu feštu: "Ne boj te se, ja sam pobijedio svijet". Što je za nas u Zajednici povjerenje, za vas roditelji što je povjerenje? Jedna mučna riječ, jedan ranjeni život. Narkoman je duboko ranjen na području povjerenja. Uništio se toliko da skoro nema ni povjerenja u samog sebe i da se u ovom životu ponovo može roditi obećanje. Povjerenje je uništeno. Povjerenje vas roditelja u djecu, povjeranje nas djece još prije u vas roditelje teško je ranjeno zlom, iskidano, pocijepano kao Isusova odijeća ispod križa. Koliko smo ranjeni na području povjerenja. Što nam hoće reći Duh Sveti kad nam kaže: ne boj te se! Što želi učiniti u nutar nas? Želi ozdraviti tu dimenziju života u nama koji nam pripada. Bez povjerenja se ne živi. Jutros smo se možda probudili malo umori no kad smo se trgli napravili smo prvi gest povjerenja:  ustani se! Ustaješ se da bi živio. Povjerenje se utjelovljuje u tvoj život. Ustaješ se i život počinje i ti se nadaš. Vi roditelji nadate se : "Danas ću vidjeti svoga  sina?". Vjeruješ da će ti dan nešto donijeti, dati. To povjerenje rađa nadu. Ustaješ se iako si pod teškim teretom patnje, no nadaš se i činiš gest povjerenja u život: ustaješ se i živiš!  Vidte onda kako nam povjerenje pripada jer smo stvoreni u Božjem povjerenju. Svako novorođeno djete je kao da Bog kaže: "Imam povjerenja u život! Imam povjerenja u tebe čovječe! Naš Bog je Bog života i ima povjerenja u život. Zato mi koji smo njegova djeca i koji nosimo njegovu sliku u sebi , natopljeni smo povjerenjem. Čovjek ne živi bez povjerenja, ne ustaje se bez povjerenja čak i onaj koji želi stime skončati,koji čini gestu smrti, no to čini u povjerenju i nadi da će muke prestati i da će se otvoriti novi drugačiji život! Uviđate onda kako je povjerenje unutar našega života. Pomislite na iskon života nije li ono začuđenost jednog djeteta! U Zajednici je bio momak koji se zvao Đilberto. Jutros mi govori jedna mama: "Gledaj, na ovoj video kaseti Đilberto pjeva, svira , priča". Bio je momak koji je proživio dvadesetpet godina u blatu, u smetlištu zla, u povjerenju sotonine prevare, koji se je poklonio  i predao svim lažnim idolima svijeta! Jednog dana Gospa, preko hodočašća u Međugorje dovela ga je zajednicu na ovo brdo prepunog križeva razočaranja. Njegove oči ovdje su se otvorile, kao što je napisao u jednoj svojoj pjesmi; kao dijete što otvara oči za svjet. Evo što je povjerenje! Povjerenje ti otvara oči za život koji je u tebi, za svjet koji Bog pobjeđuje unutar nas i ti počinješ vidjeti nešto novo! Ne vidiš više veliki petak, mrak i tamu nego uskršnju zoru, vidiš jedno svjetlo novo koje te čisti od svih prljavština koje te  rastužuju i čine gubitnikom. Bog želi da pobijedimo! Djeca su slika zadivljenosti i povjerenja u život! Dijete kada se rodi započinje put povjerenja, put čuđenja. Promatrajmo ih:čini se da ljudsku prirodu prati to čuđenje. Dijete na početku ima poteškoču vidjeti, no osijeća toplinu majke, priljepi se uz njezine grudi. Povjerenje je dotaknuti prije nego li čuti i vidjeti. Dijete zatim otvara oči, počinje malo vidjeti sjene; poslje mjesec dana počinju fiksirati, zatim gledati, zatim djete počinje raspoznavati, ima povjerenja u svjet koji ga okružuje, ima povjerenja u osobe oko njega, djete je prepuno čuđenja! Dodiruje cvijeće, stavlja stvari u usta zato što želi osjetiti, dodiruje, uzima, pada, čisti se, udari se… sve je to jedno divljenje, koje živi, koje raste, koje se rađa! To je Božje obećanje koje se utjelovljuje u svakom životu, svakog njegovog djeteta. No što se događa? Što se dogodilo u našem životu? Svi smo bili djeca, svi smo rođeni sa voljom i željom, diviti se životu i reći: "kako je lijepo, živim, postojim!". Prije nego li si to izrekao doživio si to u srcu. Tako se rađa svaki život, tako smo rođeni mi. Rođeni smo s iščekivanjem u srcu da kažemo: "kako je lijepo, živim! Život: prihvati me, zagrli me, zaštiti me, obrani me, obećaj mi! Želim otkriti ne samo stvari, nego ono što je Bog stavio u mene kao jedno obećanje". To obećanje u jednim trenutku se slomilo. Sjećam se s radošću hodočašća u Čestokovu, kada poslije nekoliko dana mukotrpnog pješačenja dođeš ispred Marijinog izrezanog, ranjenog lica. Ta Gospa, u toj zemlji nema straha staviti se na našu stranu, kako je to lijepo! Marija je na našoj strani, naš saveznik, istinsko Božje obećanje. Marija, ranjena žena, je uz nas da ne strahujemo od rana što nam ih je život donio. Marija je s nama! Korača s nama. U našem životu dogodilo se nešto, govorim to vama roditelji i vama momci i djevojke, sebi, što je ranilo to obećanje. Ako mislim na svoj život, dogodilo se nešto što je poljuljalo ono obećanje. Jedan događaj, neka situacija, nasilje koje smo doživjeli, dogodilo se nešto što je raskidalo, ranilo, izdalo to obećanje! Ponekad u djetinjstvu i to je jedna velika drama, jer baš u trenutku kada ti činiš "Ohhh...!" netko te probode, ubije tu zadivljenost tvog rođenja, ubije tu veliku želju, tu bombu obećanja što je Bog stavio u tvoje srce. Ponekad u mladosti, ponekad i kasnije. Ima nešto što je ušlo u obećanje života i ranilo ga. Što se dogodilo u našem životu? Dogodilo se to da baš tvoj otac, tvoja majka, tvoj brat, prijatelji tvog oca, tvoje majke… osobe koje su ti dale život, koje su trebale biti oličenje obećanja, ono što djete očekuje vidjeti ono što na kraju nosi unutar sebe, želju za životom, želi čuti "Sretni smo zbog tebe! Zbog tvog života, što postojiš, tvoj život je obećanje za nas!". Što se dogodilo mnogima od nas? Dogodilo se to, da zbog ljudskih slabosti naših obitelji (zbog njihovih rana, jer i oni su bili ranjena djeca, puno puta i više nego mi), da u jednom određenom trenutku nisi vidio lice obećanja, ma izdaju tog obećanja, razočarao si se! U njima više nisi vidio one koji daju snagu tvom životu, već one koji su ti nanijeli zlo.  Tvoj otac i majka se svađaju, galame, tuku se, ostavljaju se, rastavljaju se. Što se događa? Događa se da je obećanje tvog života srušeno, kuća tvog života je srušena, temelji tvog života na kojima je oslonjena tvoja priča su poljuljani i ti propadaš. Netko od tvojih prijatelja ili od njihovih prijatelja ti je učinio zlo, zagrebao tvoj život, bio nasilan. Ti djete , više ne uspijevaš razumijeti, zbunjen si: " Kako! Njihovi prijatelji, prijatelji u ljubavi, ranjavaju moju ljubav!". Onda razumijete što se rodilo unutar nas?  Dogodio se jedan duboki lom, razdor; i što radi zlo puno puta? Daje ti osijećaj krivice. Osijećaš tu krivicu na sebi! Osijećaš se priklješten. Više se ne osijećaš onaj koji je donio to obećanje i koji je dao jedno obećanje, već plod krivice što rađa zlo, što privlači zlo na sebe. Ponekad se to događa u obitelji, a ponekad u životu. Koliko osoba susrećemo koji, zbog jedne boli, smrti, zbog iznevjerene ljubavi, zbog rata što je uništio tvoju zemlju, tvoj narod, tvoju kuću, zbog jake boli unutar tebe, kada otkriješ da osoba koja ti se činila obećanjem tvog života, tvoj muž, tvoja žena, iznevjeri te, iznevjeri tvoju ljubav... ili vidiš njezine nedostatke i ono obećanje, na dan kad ste se vjenčali, kad si se zaljubio/la  i zaista ti je izgledalo obećanje života, ustvari se objavi kao teški križ! U tom trenutku poljuljano je tvoje povjerenje, u tom trenutku pitaš se: "zašto?". Obećanje ljubavi koje si želio vidjeti i upoznati, pada u vodu. Taj vrijedni biser koji se zove tvoj život, završava u blatu, pada, uprlja se, želiš si zlo, raskomadan si! U Zajednici imamo taj jaki izraz: kada osjetiš težinu života, kada se ustaješ bez povjerenja, kada se probudiš i osjetiš težinu doživljenog zla, kažeš " danas sam u komadima!". Tvoj život je u komadima. Što se događa onda? Počinješ tražiti! «Izgubljeni sin» Dosta! Dosta! Oče daj mi moj dio, ja odlazim!". Dosta! Ne vjerujem više u ljubav, u povjerenje,  ne vjerujem više! Ne postoji više! Zatvaram ta vrata, to je iluzija, ta želja što mi ju je Bog stavio u srce... voljeti je nemoguće! Ako su me iznevjerili oni koji su mi dali život, ako sam ja iznevjerio one što su me ljubili, nisam više sposoban voljeti, ne vrijedim ništa! Dosta, odlazim! Zalupim vrata mom ocu i majci, zatvaram vrata mog srca, odlazim! Razočaran sam, tužan sam. Odlazim s pitanjem: "Čiji sam ja sin?!". Zalupim vratima, odlazim i kome ću to naplatiti? Naplaćujem životu! Sam sebi, želim si zlo, činim si zlo! Momci i djevojke, promislite koliko puta si želimo zlo. Ne jedeš, povraćaš, režeš se, ne želiš živjeti, želiš odbaciti dar svog života, baciš se u prljavštinu, u drogu, u svaki tip zbunjenosti. Zalupiš vratima kuće i odlaziš. Naplaćuješ tom velikom daru što ti ga je Bog dao koji se zove život! Ako život nije jedno obećanje, prljam ga, bacam ga, gazim ga, ne volim ga. Iskaljujem se na njemu, iskaljujem se na mom tijelu, koje je hram života i baš si činim zlo! Činim si zlo drogirajući se, prljajući se, dopuštajući da me drugi uprljaju. Želim si zlo do te mjere da želim da mi drugi čine zlo! Baš zato što sam izgubio obećanje života. Zatim se iskaljujem na mojoj obitelji, na onima koji su mi dali život i koji su izvor života. Ti to ne zamjećuješ, ma na kraju je to: "Vi ste mi dali život: ja ga ne želim! Osvećujem vam se, činim vam zlo!".  Zamislimo  se koliko zla smo nanijeli onima koji su nam trebali dati ljubav, ali zbog njihove bijede, ranili su nas; i što činiš? Rađa se lanac ranjavanja! Oni su ranili nas? Mi ćemo raniti njih. Ranjeni život! Zatim se iskaljuješ na sebi, na svjetu, iskaljuješ se na svima! Među nama su momci i djevojke koji su se iskalili na svima. Činim zlo svima, razbijam, tučem, urlam, uništavam se i puštam da me svi uništavaju, muškarci, žene, uništavam svačiji život, djeci, djevojkama, mladima, starima! Uništenje dolazi kada život izgubi dar obećanja. Što se događa poslije? U toj razdirućoj boli života kao što govori izgubljeni sin:"Dosta, ja odlučujem o mom životu!". U tim trenucima puno puta napali smo i Boga:"Bože gdje si? Gdje si? Ti bi dao život? Ma gdje si?! Ako su mi učinili zlo, puno ih je ranilo moj život, ma gdje si, Bože?". Onda i Njemu zalupimo vrata: " Ne vjerujem u Tebe! Ti ne postojiš, nema te!". Gledajte, baš tamo se budi zlo. Kada smo ranjeni, zlo zna da je to trnutak kada je najlakše ući, kao ričući lav na vratima našeg srca i želi raskidati naš život – Tako naziva  Božja riječ zlo – budi se, jer vidi da je to trenutak da se uvuče, zato što ti ne cijeniš dar života. Eto tamo onda, zlo se sučeljava tvom životu i govori "Dođi samnom! Odlučit čemo zajedno o tvom životu! Ta želja za beskonačnim u tvom srcu, ma pusti je, sve su to priče, ne postoji, ma jesi vidio! Koliko razočaranja! Ona čista ljubav koju si želio ne postoji. Otiđi! Dođi samnom!". I gledajte iluziju sotone: zlo te zavara, zatim te rasiječe, razočara te, uistinu te raskomada. Prvo te zavara: "Vjeruj mi bit ćeš sretan! Uzmi ovo i sve će proći! Malo droge, malo trave, kokaina, tablete i sve nestaje!". No ustvari nije tako, ne nestaje sve, sve se pogoršava! I koliko smo to iskusili! Završiš gore od "svinja". Koliku poteškoću u Zajednici nalazimo podići se kao izgubljeni sin koji jede sa svinjama; koliku poteškoću imamo podići glavu i ponovno otkriti naše dostojanstvo, jer zlo je kao tužitelj, tako se naziva u psalmima, svako malo uzme ono blato u koje nas je navukao upasti i ponovno nam ga baci u lice, govoreći: "Ti se nećeš nikada promijeniti! Nikada nećeš uspjeti! Ti nikada nećeš moći postati jedan čisti čovjek! Sa svim onim što si napravio, nikada nećeš uspjeti!". Koliko puta osietimo teret te tuge u našem srcu. Dođe nam reći: "Totalno smo izgubljeni, što ćemo sad? Što ćemo?!". Osijećaš teret mnogih situacija u životu i nedostaje ti zraka. Znajte, ima jedna nada! Nada koja je rođena na ovom brdu, jedna živa nada, istinita, moćna, nada koja se zove Božje milosrđe! Ta nada nije san, nije iluzija, nije nešto što traje koliko efekt jedne tablete i brzo prođe i ti se nađeš gori nego prije. To je utjelovljena nada, Čovjeka koji je želio ući u našu priču, koji se zove Isus iz Nazareta! On je Božje Milosrđe, On je snaga Božja, jedino On može, ponovno vratiti nadu, presjeći lance zla, otvoriti širom vrata Čenakola zatvorenih i u strahu, gdje nas je zlo zbilo u kut, da uđe lahor Duha Svetoga! Tamo je samo On u stanju imati riječi života, iz onog života iz kojeg smo rođeni, iz te vječnosti iz koje smo potekli jednog dana, gdje je naše srce počelo kucati u srcu naše majke! Samo On! "Gospodine, samo Ti imaš riječi života vječnoga", Gospodine Isuse, danas, na ovom mjestu, gdje se tvoja Riječ ponovno utjelovila, gdje je tvoj život ušao u našu smrt, gdje je tvoja priča dotaknula našu priču, gdje je tvoja ruka dotakla našu kugu, gdje Si nas oslobodio od moći sotone, Gospodine, danas Te pitamo da Tvoje Milosrđe postane nešto živo u našem srcu, oslobodi nas od straha! Ma pogledajte tu ljubav Božju! Ispred takve ljubavi ne može se, a da se ne baci na koljena pitajući oprost, plakati kajući se, ma i od radosti! Zamislite što je naš Bog htio postati da bi povratio povjerenje našem životu, nama muškarcima i ženama, mocima i djevojkama, ranjenimau povjerenju: On je postao ranjeni čovjek! Nama koji smo bili prevareni i koji smo prevarili, On je bio izdan od prijatelja, poljupcem prijatelja, izdan od svih osim od Svoje Majke! Bio je mučen, bičevan, ponižen, mnogo više nego što mi možemo htjeti zlo našem tijelu, puno više od uboda kojim smo se uništavali drogom, puno više! Zašto? Zato što je On s nama! On je s nama! "Gdje si bio Bože kad su mi činili zlo? Gdje si bio kad je propalo obećanje, kad je bilo raskidano?": "Bio sam s tobom! Razapeo sam ruke na tom Križu s tobom, bio sam ranjen u tvojim ranama, bio sam tamo na križu tvojih rana, bio sam tamo u udarcima što su ti ih dali, bio sam tamo da skupim tvoj život, da ne bi propao u paklu tuge, već da jednog dana, nalazeći me ponovno, uzmogneš ponovno naći povjerenje u život!". Pogledajte samo tu ljubav! SamoTt ljubav! I vjerujte mi, Zajednica vas u tome ne obmanjuje! Bijedni smo, slabi smo, puno puta vas imamo potrebu pitati oprost jer poznajete naše radosti i naša ograničenja i vidite ih, no u jednu stvar sam siguran i mogu reći ponosan: Zajednica se ne igra s vama! Predložili smo vam jedini put, jedinstveni susret, jedinu istinu života, koja je susresti tog čovjeka koji je iz ljubavi postao ranjeno tijelo, taj Čovjek koji je iz ljubavi raširio ruke na križu, da bi nas oslobodio naših križeva! Taj Čovjek, jedini Čovjek, koji je pobijedio smrt i koji je uskrsnuo i koji je iz svog probodenog srca pustio rijeku Milosrđa koje stalno doseže čovječanstvo, doseže naše srce, taj jedini Čovjek, Isus iz Nazareta, razapet i uskrsnuo, taj čovjek koji je izašao iz groba, taj izranjeni ma pobijedonosni čovjek, On je pobijedio svijet! Samo On je pobijedio svijet! Samo On pobijeđuje i pobijeđivat će! Samo On pobijeđuje svijet naše tuge! Samo On pobijeđuje svijet i može pobijediti svijet naših rana, samo On može pobijediti svijet zla koji smo doživjeli i proživjeli! On samo pobijeđuje svijet! Onda, braćo i sestre, prijatelji: ne boj te se! Tu možemo imati povjerenje, jer u njemu se ponovno rađa, jer iz Duha Božjeg ponovno se rađa, jer naš se život ponovno može roditi iz Božjeg Milosrđa i ponovno se diviti i ponovno reći..."Ohhh! Kako je život lijep, kakav dar je život, koja radost je život, kakva fešta je život! Kako je lijepo darovati život!". Razumijete li koje čudo je Bog učinio na ovom brdu? Stvorio je naručje života od jedne plodne majke, da bi nam dao život! Nadam se da ćete se diviti ovih dana i da će nas divota Božja moći zagrliti, preobući, zapaliti! Večeras ćete vidjeti vatrre koje se dižu i padaju... u zajednici naši momci, posljednjih dana priprema pred feštu kada su svi trčali gore dolje, montirajući i demontirajući, često koriste izraz i kažu: "gori sve!". Roditelji, prijatelji, momci i djevojke, danas, na ovom brdu gori sve! Ljubav Božja pali sve grijehe, Milosrđe Božje pali sve! Svaki grijeh, bilo koji grijeh: "Ako bi tvoji grijesi bili crveni kao krv, moje Milosrđe će ih učiniti bijeljim od snijega". "Ne boj te se!", ne bojimo se! Vjerujemo! Isus je pobijedio, pobijeđuje danas, pobijeđuje svjet! Amen, Aleluja! Prihvatimo sada Isusovu pobijedu, koja se prikazuje u Euharistiji na ovom oltaru. Isus sada dolazi i osjetit će te Ga: pobijeđuje! Započnimo ovo Klanjanje s pijesmom koju smo pijevali prije neki dan na grobu Ivana Pavla II u Rimu. Imali smo taj veliki dar i privilegiju! Bilo nas je stopedeset na susretu sa Svetim Ocem, nosili smo mu našu radost, pili smo s izvora Crkve, hranili smo se ljubavlju Crkve koja već dvije tisuće godina brani život čovjeka. Imali smo radost kleknuti, samo mi, ispred groba Ivana Pavla II i otpijevati pijesmu: "Otvorite vrata Kristu". Sada otvorimo širom vrata, jer Krist želi pobijediti svjet našeg života, želi nas otvoriti punini Duha.

Ispiši stranicu