|
Subota, 14. srpnja 2007.
Jutarnji uvod Majke Elvire
Kako je lijepo pjevati, plesati, smijati se, voljeti, zagrliti život. Svako od nas ima taj veliki dar života što nas ujedinjuje. To je božji dar za svakoga od nas. Eto zašto nam je dobro zajedno, zato želimo prepoznati da smo bili zamišljeni, ljubljeni, željeni od jedinog Boga.
Ne dolazite mi reći: "Mene su stvorili moja majka i moj otac". Tvog oca i tvoju majku tko je njih stvorio? Moramo imati hrabrost i vjerovati u ono što vidimo, u ono što jesmo, inače smo uvijek izvan života. Kako je važno uzeti u obzir naš život, zato što je on prva stvar koju vidimo, koju dotičemo, koju kušamo, koju ljubimo i mrzimo.
Mi s čuđenjem i s radošću, gledamo našim očima čudo što smo doživjeli, ponovno rađanje života vaših izgubljenih, drogiranih sinova. Kada smo vidjeli da postaju bolji od nas, rekli smo: " Ma ovaj život ne dolazi iz tijela, dolazi iz ljubavi, dolazi od Boga; i mi ga ponekad maltretiramo!". Onda moramo se pomiriti s našim životom, želimo tražiti danas kada je poseban spomendan za kršćanski narod, Marijin spomendan, Isusova majka, naša majka. Kada smo se popeli prvi put na ovo brdo, prvu stvar koju smo zatekli bila je Gospa, pozvali smo ju i donijeli u kuću: bila je prvi gost, bila je željena, zagrljena skupa s nama. Evo zašto ste danas ovdje, zato što smo pozvali Mariju u našu kuću.
Kada u obitelji još uvijek postoje razilaženja to je zato što još niste prihvatili Gospu, kako je učinio Ivan ispod križa. Razmislimo malo, to je Majka Božja, to je naša Majka, ima neograničenu moć. To malo jednostavno biće zove se Marija i naša je Majka i da nema nje ne bi bilo ničega, penjemo se po staklu, ma klizimo sve niže. Prijedlog koji smo činili od početka i koji nastavlja i nastavit će se zauvijek u našoj Zajednici, je taj da prvi trenutak dana bude za Nju, u Njoj, s Njom: Sveta Krunica.
Pozovimo Mariju u naše kuće. Znajte Bog je ponizan: dolazi do nje. On dolazi do nje! I ako Marija zagovara, čudo je učinjeno! Mi smo vidjeli ta čuda i promatramo ih. Dakle ne kazujemo vam riječi, nego djela. Ne želimo vas nešto naučiti, već pokazati vam život.
Naša priča je lijepa zato što je konkretna, realna, s nogama na zemlji, s jednom ludom ljubavlju punom znoja, vjernosti, žrtve, radosne ljubavi i plesa. Približite se Mariji. Ona se približava nama s nježnošću, kao lahor, danas ti govori da je dan beskrajnog Milosrđa Božjeg. Ona nam govori u srcu ono što trebamo reći u ispovijedi. Govori nam da ne strahujemo zbog onoga što nikada nismo rekli, inače ostaje sjena koja nam uskraćuje radost, koja nam uskraćuje vidjeti sunce i ljepotu života.
Ima mnogo svećenika spremnih da prihvate našu bijedu, naše grijehe, naše rane, koje kada ih ne stavimo u vatru, izopačujemo, i naš život postaje lažan. Čemu biti lažni? Zašto moramo stavljati maske! Ma zašto ne priznati taj grijeh, tu situaciju, taj susret, to nasilje… Grijeh koji želiš sakriti , izražava te u lažnom svjetlu i nikad nisi ono što jesi. Naprotiv došao je trenutak, idemo se jednostavno ispovijedati.
Dat ću vam jedan savjet također i svećenicima: pustite da pokajnici govore Isusu prije nego vama zato što mi dolazimo zbog razgovora s Isusom. Obično momcima i djevojkama kažem da se ispovijedaju zatvorenih očiju: govorimo Isusu, naš Otkupitelj i naša Majka su blizu i nemamo potrebu za dijalogom za razgovorom. Također i svećenik kada sklopi oči, pokajnik je slobodniji zato što donosi svoj grijeh i iznosi ga iznutra, ne iz usta. Pogledaj se iznutra, Isus želi ozdraviti sve i odstraniti korijen. Ispovijed je nešto izvanredno, veličanstveno, to je oslobođenje, kao da je naše srce bilo uvijek zarobljeno i u jednom trenutku odeš i kažeš to što si učinio.
Isus je rekao Petru da uvijek oprašta. Pokajanje se rađa iznutra. Kada ponovno uzmeš taj grijeh i pogledaš ga u lice, ne plaši te više, žao ti je: bila sam kukavica u toj situaciji, uradila sam to zbog mog interesa, razočarala sam puno ljudi, bili su mi draži novci. Da bi se pokajali moramo znati tko smo iznutra. Ispovijed nije nešto što dolazi sa zemlje, već s neba, od Boga. On je postao Milosrđe za nas, totalno Milosrđe za nas.
Ovo jutro moramo se približiti, ići pokajani u susret Božjem Milosrđu. Moraš si reći: "… ma jesi li se bar za trenutak pokajao što si razočarao, što si prevario tvoju ženu i možda se vraćaš kući namršten tražeći razumijevanje a ustvari iznutra imaš kameno srce?!". Moramo iznova pogledati sve one trenutke mraka što smo ih učinili mi u našem biću, zbog sebičnosti, zbog strasti, zbog užitka, zbog ambicija, zbog moći.
Ponekad smo tlačili našu braću. Sve to je zlo, blokada, lanci i sada je došao trenutak oslobođenja, konačno mogu raširiti ruke, smijati se i šaliti u istini, bez maski. Uvijek želimo biti "netko" inače drugi nas ne uvažavaju. No, u stvarnosti je zato što ti ne uvažavaš sebe! Jer se ne voliš i ne cijeniš se. To je sav teret što ovih dana iznutra moramo odstraniti. Znajte da je najljepša stvar na svijetu ispovijedati se počinjući od malih stvari. Potrebno je pogledati se u oči kada se govori zato što dijalog započinje iznutra a ne iz usta. Za ući unutar nas moramo se pogledati u oči.
Život je lijep, kada ga poznajemo! Život je lijep: tisuću boja, neprestano sunce, nježnost bez kraja ponekad i suze, no to su suze što se s radošću mogu pretakati u srce, s osmijehom na licu. Bilo što nam se dogodilo možemo uvijek nastaviti živjeti s osmijehom, život je vječna novost, dani nikada nisu isti.
Što si stariji i bore što ti nadolaze postaju osvijetljeni prozori što puštaju sunce u kuću. Trebamo postati djeca; djeca ulaze u Kraljevstvo božje, u to kraljevstvo ulazi se danas. Danas je kraljevstvo, danas možemo ući u beskonačni prostor u taj Božji zagrljaj bez kraja. Bog je želio da ga se vidi i naravno onda je učinio da Marija začne posredstvom Duha Svetoga. Isus je započeo kao i svako dijete, u utrobi Gospinoj. Zatim se rodio u Betlehemu i potom bio sa svojim roditeljima. Isus je proživio u obitelji u poslu u poslušnosti. Zatim je odrastao i rekao svojoj majci da je došao čas i da odlazi od kuće.
Zamislite koliko mladih, kada moraju reći mami da idu i mame ih ne puštaju otići. Isus je morao otići od kuće, nije se bojao ostaviti Gospu samu. Bio je to njegov trenutak, postao je čovjek. Momci i djevojke, vaša djeca, ako ste ih dobro odgojili i izgradili u poštenju u istini u razumijevanju u praštanju u vjeri čemu strahovati? Bit će svjetla što idu i donose mir.
Vratimo se moćnom i veličanstvenom trenutku koji je oprost naših grijeha. Mi vam ne govorimo samo riječi. Znajte da ne želimo nikoga poučavati ni propovijedati. Stvari prvo govorimo samima sebi. Želimo ih pokazati mladima. Današnja mladež više ne sluša: možeš im održati jednu lijepu propovijed, no oni misle na drugo. Sluša te ma ne čuje te ne prihvaća te, zato što stvari koje govoriš ne radiš. Kada smo nedosljedni, to je poniženje za onoga tko sluša. To važi i za djecu! Ustvari, kada već imaju pet šest godina možete i prestati "propovijedati im", zato što ih se odgaja sa silnim glasom tvojih djela tvojih odabira.
Živimo dobro taj trenutak! Znajte da te stvari nosimo unutar nas. Ne želimo poučavati nikoga ništa, već pokazati vam životom i zbog toga ste došli, jer ono što vam govorimo to i živimo.
|
Ispiši stranicu
