|
(Cjeloviti tekst izlaganja sestre Elvire održanog 12. listopada u Rimu na XV Općem Biskupskom Sinodu)
 Presveti Oče,
Uzoriti Kardinali i Biskupi,
I svi vi prisutni,
Ja sam siromašna i jednostavna časna sestra.
Nemam obrazovanje ni kulturu da bi se mogla uplesti u duboke debate ovih dana.
Ali imam veliku sreću, reći vam da sam svjedokom onoga što Bog čini danas putem Euharistije.
Sveti Otac je rekao da susret s Bogom prouzrokuje uvijek nešto novo: i to je ono što se desilo u mom životu kad sam, pred Euharistijom, počela shvaćati ogromnu patnju mnoštva mladih na ulicama, slušati krik njihove samoće koji je dopirao do mog srca, i tada sam Mu obnovila svoje da, prepuštajući se ovom „šapatu“ vjere koji me pozivao na jedan novi početak.
Euharistija te uvodi u srce tvoje priče i one oko tebe.
Isus me poslao tim mladima koji „rascijepani“ hodaju po našim ulicama, s tugom droge u srcu, gladni i žedni pravog smisla života koji još uvijek nisu pronašli.
Koju sam im terapiju ili lijek mogla ponuditi?
Nijedna tableta ne stvara radost za životom i mir u srcu!
U ime ljubavi i poštovanja koje imam prema njima, ni na koji ih način nisam htjela prevariti: ponudila sam im ono što je mene podiglo puno puta, vraćajući mi povjerenje i nadu: snaga Božjeg Milosrđa i euharistijske molitve.
Bez ikakvog straha tražim od njih, već od samog početka, da se stave na koljena pred Kruh Života koji je prisutan, zahvaljujući dobroti biskupa, u svim našim kućama, sigurna da nas on neće iznevjeriti.
Neko od njih mi zna reći: ja sam ateist, ne vjerujem, ne razumijem.
Ja im odgovorim da se Euharistija ne može shvatiti s glavom, nego se može samo eksperimentirati u srcu.
Ako klekneš pred Njim, s povjerenjem, i otvoriš mu svoje srce, osjetiš kako njegova ljudska prisutnost budi tvoju istinsku ljudskost, te tako ponovo počinje blistati i božji lik u tebi!
Nakon nekoliko mjeseci kad ih ponovo sretnem, kažu mi:“Promijenio sam se!“. U njihovim očima sjaji jedna nova svjetlost.
To je „Euharistijsko čudo“ koje promatram već godinama.
Klanjati se toj tihoj prisutnosti, budi njihove savjesti sve dok ne počnu vrištati, osvijetli da znaju razaznati ono što je dobro i što je loše, prati ih prema Božjem Milosrđu u ispovjedi, počinje se opet hraniti tijelom Kristovim koji daje poleta njihovom putu.
Isusova Istina u nama postaje istinita i puna sloboda, ona koju su tražili na sve strane po ulicama svijeta.
Zapanjujuće je kako je i razvoj Zajednice usko vezan s Euharistijom, koja ne stvara samo osobnu dinamiku nego i onu cijelog Naroda.
Prvo su se neki mladi počeli dizati u sred noći na osobno klanjanje. Zatim svake subote, koja je za njih bila noć provoda, tame, odlučili su se staviti na koljena u svih pedeset bratovština, od dva do tri, kako bi molili za one mlade koji traže sreću u lažnom blještavilu svijeta.
Došao je i trenutak kad su odlučili praviti trajno euharistijsko klanjanje. U tom je trenutku Zajednica promijenila brzinu: mladi sa svih strana počeli su dolaziti u naše kuće, bratovštine su se umnogostručile, otvorile su se misije u Latinskoj Americi za djecu s ulice, rodili su se pozivi obitelji i braće i sestara posvećenih Bogu, u ovom njegovom djelu.
Eksplodirala je, kako je Sveti Otac nazvao u Kolnu, revolucija Ljubavi.
Htjela sam vam na jednostavan način ispričati dio naše priče kako bi zahvalili Isusu jer nam je u Euharistiji dao u ruke najveće bogatstvo na svijetu, najefikasniji lijek koji liječi ranjena srca, svjetlost kojom se izlazi iz tame zla.
Mladi s kojima živim dvadeset i dvije godine, bili su za mene, časnu, živo svjedočanstvo da je Euharistija živa prisutnost Uskrslog, kako se tamo ne ostvaruje i obnavlja samo Njegova smrt i uskrsnuće, nego kako i naš mrtvi život ulazeći u njegov uskrsne.
Uistinu, ako je netko u Isusu, postaje novo stvorenje!
Hvala vam što ste me saslušali.
|
Ispiši stranicu
