|
 Svaki put me sve više pogađa ljepota i lice Crkve, naše Majke, koja nas uvijek nanovo obnavlja u vjeri i nadi, podržavajući i potvrđujući nas u «euharistijskom preporodu» koji nudimo svim mladima koji očajni kucaju, već godinama, na vrata naše Zajednice. Osjećam se sve zaljubljenija i sve zahvalnija Crkvi na onome što predstavlja: snaga u idealima, svjetlost koja osvjetljuje naš put i usmjerava odabire svakog čovjeka, služenje siromašnih, dijeliti kruh s onima koji pate, sigurnost za svakog od nas.
Crkva je uvijek mlada u snazi mladih koji daruju svoj život, daruju svoju krv, iz dana u dan bez ikakvog straha, nalazeći hrabrost i snagu u euharistiji, u susretu s Isusovim razapetim i uskrslim tijelom, koje pretvara i naše tijelo u euharistiju: i mi postajemo čišći, manje egoistični i više nalik Isusu. Hraneći se njime polako postajemo kao On: ne živimo više mi, nego Isus živi u nama, pretvarajući nas u dobar kruh razlomljen za braću. Darivanje svog života oživljava Božji narod i sve ono dobro što činiš: sijući osmijeh, pozitivne riječi, podrška, snaga kojom nosiš križeve tvojih bližnjih, tvoja žrtva koja postaje darom bez granica…
Apostoli su baš to živjeli. Slijedili su Isusa da bi nakon “Duhova” izašli iz Cenacola i počeli ga nagoviještati svima: tako je nastala Crkva. Petar je ostao na zemlji u liku Pape: i tko ga nije susreo bar jednom ne može shvatiti to misteriozno svjetlo koje pribiva u njemu. Pozivam vas da odete, da ga pogledate u oči kako bi shvatili da je Petar živ. Kad mu se približiš osjetiš da je u njemu prisutna sva božja nježnost, ljepota jedne osobe koja ostaje i koja ti daje sigurnost. Tamo se susretneš s jednom dimenzijom koja nije više samo zemaljska, koja ne predstavlja samo određeni povijesni trenutak nego je nešto što nadilazi ono što vidiš, netko drugi živi u toj osobi koju susretneš: radi se o Petru koji nas nastavlja voditi u susret Učitelju.
Sin Božji rođen u Betlehemu, što znači “kuća kruha”, i danas nam dolazi u susret na svakom oltaru diljem u svijeta. Neka svatko od nas, u noći srca koju svaki čovjek živi, može poput pastira i kraljeva osjetiti glad za onim Djetetom položenim u jaslice, kako bi razmatrao svjetlost njegovog prisustva.
U dvije tisuće godina povijesti, bilo je muškaraca i žena raznih jezika, rasa i kultura, koji su dotaknuti istinitim susretom s tim Djetetom sijali njegovu svjetlost do krajnjih granica svijeta: oni su postali Crkva, koja svakome donosi Kruh Života, a danas sam ja ta Crkva, danas si to ti, mi zajedno!
 Ispiši stranicu
|
