ItalianoHrvatskiEnglishFrançaisDeutchEspañolPortuguesePo PolskuSlovakia     

 

pointerHome 

30 godina Vjere

 
        







 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Imala sam osamnaest godina kada sam napustila svoju obitelj. Mojoj majci je bilo jako teško jer je bilo još mnogo druge braće koju je trebalo odgojiti.
Poziv koji sam osjećala u sebi bio je jači od sveg drugog. Zaputila sam se u jedan samostan koji je još i danas u cvatu, Borgaro Torinese: Red časnih sestara milosrdnica Svete Ivane Antide Thouret, Francuskinje, žene otvorena srca da služi siromasima bez ikakve diskriminacije.
U toj zajednici sam ostala 28 godina. No osjećala sam jaku želju da pomognem mladima, posebno onima koji su bili u potrazi za smislom života.
Njihov krik bio je tako prodoran da mi se činilo da drogirajući se traže pomoć, izgubljeni u očaju, svakim danom sve više tonući u smrt. Htjeli su znati postoje li ljubav i nada, je li moguće steći unutrašnji mir, bi li njihov život mogao biti ponovno rođen. 

 


 



 

 

 

 

 

 








 

Mnogo puta sam pitala svoje odgovorne za savjet, oni su mi govorili da nisam spremna za tako nešto.
To je bila istina. Zbog toga sam mnogo patila i molila. Dok sam vjerno iščekivala u meni je gorjelo poput vatre, osjećala sam snažnu prisutnost Duha Svetog. Bilo mi je teško jer mi se činilo da samo gubim vrijeme.
Čak su mi neki govorili: „Elvira, zašto ne izađeš iz kongregacije, tako da možeš činiti to što želiš?“ Ja nisam kanila činiti što želim, naprotiv čekala sam s mnogo nade i povjerenja.
Molila sam, patila i voljela sve dok jednog dana nisam dobila pozitivan odgovor od mojih nadređenih koji su mi dali zeleno svjetlo i rekli „Pa dobro“.
I tako smo otvorili prvu kuću, na brežuljku ponad Saluzza.

      

Ispiši stranicuIspiši stranicu