|
Maddalenino svjedočanstvo
I ja sam bila ovisnica, živjela sam na ulici, i vrlo je snažno iskustvo za mene naći se pred vama i svjedočiti da sam pronašla vjeru preko Zajednice. Puno nas ima tešku prošlost i ja sam jedna od njih: živjela sam u drogi deset godina, bila sam izgubila svaku nadu, povjerenje i u druge i u sebe.
U Zajednici sam pronašla vjeru; na početku je bilo teško jer ništa nisam razumjela. Kad sam ušla u Zajednicu, jako me dirnulo to što su mi djevojke, koje me nisu  poznavale, dotrčale u susret, nazvale me imenom. To me duboko ganulo jer vani ni za koga više ništa nisam vrijedila, jer danas svijet odbacuje ljude kao što smo mi. U prvi tren, kad su me zagrlile, uplašila sam se jer nisam znala kako se ponašati, nisam bila naviknula. Počele su mi govoriti o vjeri, o krunici, o klanjanju, i ja sam ih čudno gledala. Kad su mi prvi put pokazale krunicu, pitala sam se što je to. Onda su mi one objašnjavale da se moli Zdravo Marijo na sva zrnca krunice, a mene sve to skupa nije baš previše oduševljavalo…
Kad sam prvi put susrela Isusa u kapeli, nisam shvaćala, i rekla sam djevojci koja je bila duže u Zajednici da ja ne vjerujem, ne razumijem, ne znam što trebam raditi. Ona mi je odgovorila: „Nije važno, mi vjerujemo za tebe“, kako kaže Majka Elvira, ali meni nije bilo važno, htjela sam raditi na svoj način. Danas znam da mi je njihova vjera pomogla da ostanem u Zajednici.
Malo pomalo počela sam zahvaljivati sestrama koje su bile zajedno sa mnom i ja sam počela otkrivati vjeru, sve do trenutka kada sam primila Sakramenat krštenja - jer moja obitelj nije kršćanska - tako sam nakon dvije godine u Zajednici primila taj dar. Znam da to nije neka površna stvar, jer sam puno propatila u te dvije godine i često bih plakala kad sam vidjela druge djevojke koje su su se pričešćivale, ja nisam mogla, a želja je bila sve jača. Taj dan je bio vrlo važan za mene, jer nisu bili oprani samo moji grijesi nego mi se čini i da mi je Isus počeo govoriti o mom pozivu. Vjerujte mi, nije bilo jednostavno odgovoriti na poziv, imala sam druge želje, ali Gospodin je to stavio ispred mene. Pitala sam se: „Ma Gospodine, zašto ja? Naše časne sestre plešu, pjevaju, a ja ne znam pjevati i plesati. Tako-tako, snalazim se.... Nas je dvadeset u bratovštini, uzmi si neku drugu djevojku, ne mene!“ No kad sam uspjela izreći svoje da, doživjela sam najveću radost u svom životu. To vam ne mogu objasniti, ne postoje riječi koje mogu iskazati ono što sam doživjela u srcu, ali danas sam sretna jer sam ono što jesam.
Bilo mi je teško prihvatiti taj dar koji mi je dao Gospodin i mislim: tko zna koliko mladih ili manje mladih osjećaju takav poziv i teško im je reći da; tko zna koliko ih se ujutro probudi i moraju staviti masku sreće, ali u sebi se ne osjećaju dobro.
Puno vas je došlo ovdje jer tražite nešto, kao što sam i ja tražila. Vjerujte mi, čini se da taj put zahtijeva puno toga, ali kako Isus kaže, dobit ćete puno više. Danas u svom ormaru imam dvije haljine; nekad sam imala hrpu odjeće, ali danas sam sretna, jer ovo je moje odijelo. Ne bojim se pokazati se siromašnom i potrebitom drugih ljudi i to je ono što sam tražila čitav život. Zahvaljujem Gospodinu koji je na moj put stavio Zajednicu, Majku Elviru, jer je vjerovala u mene i u mnoge od nas; ona nas uči da je BOG LJUBAV; BOG JE LJUBAV!
Danas se više ne osjećam usamljenom, uza me je Isus koji me voli. Oblačeći haljinu posvećene, nisu nestale sve teškoće, boli, brige. One postoje uvijek, ali je razlika u tome što više nisam sama: postoji Netko komu svaki dan mogu reći sve i On je uza me u teškoćama. Shvaćam da je vjera najveći dar koji sam dobila, koji imam i koji ću imati u životu, jer s vjerom se na drugačiji način suočavaš s teškoćama.
|
Print this page
