|
Osnivač "Kontemplativnoga misionarskog pokreta Oca de Foucoulda “ u Cuneu
Oče, kako se rodilo prijateljstvo između vas i sestre Elvire, odnosno između Zajednica koje je Bog stvorio preko Vašega “da”?
Odnos sa sestrom Elvirom nije započet od velikog prijateljstva, nego od uzajamna divljenja i poštovanja. Činilo mi se od početka da je sestra Elvira počela na ispravan način rušiti sve ustaljene forme.
Vi ste nam uvijek željeli dobro, podupirali nas i prosvjetljivali u posebnim trenutcima našeg puta. Odakle Vam tolika ljubav za Cenacolo?
U sestri Elviri sam odmah vidio odlučnost u kojoj je naš život trebao biti spreman na sve vrste dobročinstva, ispunjen vjerom. Pamtim dobro kako je izgledala vaša kuća u San Lorenzu u Saluzzu: bila je to stara kuća zarasla u grmlje, a vi ste od nje učinili vilu s vrtom. S vama je u Saluzzo došla snaga Duha Svetog. Naše prijateljstvo nikada nije bilo upitno i s godinama je samo raslo. Bilo je toliko istinsko da me nije sprječavalo reći sestri Elviri i stvari koje su izazivale veliku patnju.
Sjećate li nečega posebno, nečega što Vam je ostalo u srcu s ovoga našeg puta?
Da, sjećam se trenutka kad se sestra Elvira s prvom skupinom suradnika došla sa mnom posavjetovati. Bilo nas je petero. Gospodin nas je okupio da bi dao odlučan smjer Cenacolu. Rekao sam nekoliko riječi koje su bitno usmjerile razvoj Cenacola. Sestra Elvira teško se i bolno odricala svoje religiozne zajednice. Sjećam da sam rekao: “Potreban je carski rez jer se bez toga Cenacolo neće maknuti s mjesta.” I od tada Cenacolo je započeo svoj put, put koji mu je Bog pripravio.
Tada je počelo i naše prijateljstvo Naš put je bio put siromaštva i dobročinstva: to su bili siromašni Trećega svijeta. Sestra Elvira je imala pred sobom misiju, potpuno novu misiju, koja ju je posve obuzela i preokrenula.
Često nas podsjeća i da su naše Zajednice sestre. U tim godinama susrela je mnogo naših mladih koji su sudjelovali na Vašem molitvenom tečaju. Kako vidite to bratsko prijateljstvo koje povezuje te naše stvarnosti?
Naše je prijateljstvo stalno raslo i sve se više temeljilo na molitvi. Kad su počeli naši molitveni tečajevi u glavnoj kući, svi najbolji momci iz Cenacola prešli su k nama. Bijaše to poput transfuzije novoga duhovnog života.
Dvadeset i pet godina života Cenacola trebaju biti posebna zahvala Božjoj ljubavi za mnoga čuda učinjena ovih godina. Trebala bi nam biti i svjetlost za budućnost.
Što će najviše Gospodin željeti? To će nam reći i mi ćemo ići za tim s potpunim predanjem. Neka nas Bog blagoslovi i neka nas učini sve poslušnijim Duhu Svetomu, koji je duša naših dviju Zajednica.
Oče, u ime Elvire i svih nas beskrajna HVALA Vama i Vašoj zajednici za svu ljubav koju izlijevate na nas.
|
Stampa questa pagina
