Joškovo svjedočanstvo
Bio sam ovisnik, bio sam mrtav i uskrsnuo sam, uskrsnuli smo. Moja obitelj je bila mrtva; bili smo puni tuge, svađe, a i ja sam bio pun mržnje i neiskrenosti. Ipak, bili smo dobra obitelj, no nešto je nedostajalo. Moji roditelji su mi prenijeli dobar odgoj, poštovanje prema drugima; naučili su me da je dobro govoriti istinu, ne krasti, no ipak mi je nešto nedostajalo. Kad sam bio adolescent, imao sam mnogo lijepih želja, htio sam raditi puno lijepih stvari, htio sam imati mnoštvo prijatelja, sresti dobru djevojku. I sve sam to pronašao, pa ipak mi je nešto nedostajalo. U jednom  trenutku počeo sam govoriti laži da bih zadovoljio prijatelje, zbog straha, iako su me učili da ne lažem.
Sjećam se da me majka jednom upitala: “Kako to da si postao takav lažac? Ja te tomu nisam učila.“ Nije me pitala zašto se drogiram, nego me pitala kako sam postao tako neiskren. A ja se pitam što je istina; naš Gospodin Isus Krist je istina, ali ja ga nisam poznavao.
Nakon godina laganja i lažnosti, kad sam upao u duboku tugu, jedne sam večeri gledao TV i vidio časnu sestru kako govori. Nikad u svom životu nisam slušao časnu sestru i nisam htio slušati ni tu, ali moje ju je srce shvatilo; nakon mnogo godina shvatio sam da je taj trenutak bio Gospina milost: bila je sestra Elvira. A ja nisam htio ići ni u kakvu Zajednicu, vjerujte mi, nikako nisam htio, jer je u meni bio ponos koji mi je govorio: „Ma uspjet ćeš ti sam izići iz svega toga“, no ipak sam se našao u Zajednici.
Sjećam se očiju momaka, i sjećam se njihova ponašanja, njihove dobrodošlice, njihova prijateljstva. Ja sam u svom životu strašno želio prijateljstvo, pravo prijateljstvo, i bio sam izgubio nadu da može postojati, u sebi sam bio uvjeren da ne postoji, pa ipak postoji. Susreo sam prave prijatelje koji su bili spremni proživjeti sa mnom moje teške trenutke, bez interesa, da ne traže nešto zauzvrat.
Sjećam se prvog susreta s Majkom Elvirom. Bio sam mjesec dana u Zajednici, a ona mi je došla u susret i rekla: „Dođi sa mnom, idemo se prošetati, idemo porazgovarati!“ Pošao sam za njom, a ona me pogledala i upitala: „Da li govoriš talijanski?“ Ja sam joj odgovorio da ne govorim, i ona je počela govoriti engleski; trudila se, i ja sam vidio da je uza me žena koja se trudila svim srcem, jer ona ne govori engleski, nije uspijevala, ali je svejedno pokušavala i ja sam bio vrlo dirnut jezikom njezina srca.
Potom sam završio u Međugorju. Onda sam ponovno susreo Majku Elviru u „Polju radosti“ . Ja sam radio, trčao gore-dolje, a ona je došla sa skupinom prijatelja. Pozvala me k sebi i rekla im: “Joško vidi Gospu! Je li tako ili nije?“ A ja sam razmišljao: ako joj kažem da je tako, nisam ja vidjelac; ako kažem nije tako, mogla bi galamiti na mene i pitati me: „Kako ne?“ Tako sam joj odgovorio: „Vidi Elvira, trudim se da ju vidim!“ I kad danas razmišljam, u srcu vidim Gospu, vidim njezina djela, vidim ono što čini za mene, za sve, za Zajednicu, za čovječanstvo, vidim da je tu.
Nedugo nakon tog događaja na Svetoj misi glasno sam izrekao zahvalu za sve ljude koji mi žele dobro. Potom smo otišli jesti, bilo nas je puno, i u jednom trenutku sestra Elvira mi je pred svima rekla: “Joško, hvala što si nas sve predao u Božje ruke, bilo nas je puno, jer ti želimo dobro, ali sjeti se da ti je i prije mnogo ljudi željelo dobro, a ti si se svejedno drogirao.“ Imala je pravo. Zahvaljujem Gospi, Majci Elviri i cijeloj Zajednici Cenacolo, jer sam imao priliku da ja počnem ljubiti, usprkos onomu što drugi kažu ili misle, da počnem biti dobar, živjeti za ljubav, prijateljstvo, ljubiti srcem. Hvala što sam otkrio, kako je rekla Gospa u ukazanju, da se čista srca živi dobro, u istini sa sobom, i hvala što pravo prijateljstvo postoji. Hvala, hvala, hvala!
|
Stampa questa pagina
