Svjedočanstvo don Ivana
Rekli su mi da je slogan ovogodišnjeg Festivala mladih: “Gospodine, umnoži nam vjeru”. Odmah mi je sinula misao o mojoj prošlosti, jer sam odrastao u kršćanskoj obitelji koja mi je stvarno prenijela vjeru. Svakako, zbog površnosti, opet sam se izgubio u drogi. U tim godinama droge, mraka, da me netko pitao: “Vjeruješ li u Boga?”, vjerojatno bih mu odgovorio da vjerujem, jer uistinu mi Hrvati imamo jaku  tradicionalnu vjeru: ni droga ju nije uspjela ugasiti u mome životu. Ta tradicionalna vjera bila je jako ukorijenjena u naš nacionalni identitet, jer cijeli život, u cijeloj našoj priči, borili smo se za slobodu. I kršćanska vjera je bila najčvršće ukorijenjena u dubinu našeg postojanja.
Danas, razmišljajući malo, shvaćam da je to bila mrtva vjera. Snažna, tradicionalna, ali u određenu smislu mrtva. Život u Zajednici dao je cijeloj toj tradicionalnoj vjeri dušu. Ta vjera je uskrsnula u Zajednici i postala znatiželjna u svezi s Bogom: “Tko je Bog?”, “Je li istina da je Bog živ?” To se nisam nikad prije pitao! Jednostavno, u svojoj prošlosti vjerovao sam da Bog postoji. Puno momaka i djevojaka u Zajednici, iako nisu bili u drogi i u velikim problemima…, kad dođu u Zajednicu, ponekad svjedoče da su uvijek vjerovali u nešto nadnaravno, ali se nikad nisu pitali: “Tko je taj Bog?”, “Je li taj Bog živ ili je to prikaza?”; “Govori li taj Bog i može li se s Njim razgovarati ili je to Bog koji ne govori?”, “Je li ga moguće susresti, slušati tog Boga?”, “Je li moguće živjeti to o čemu ti taj Bog govori?” U prošlosti tih pitanja nije bilo: jednostavno, vjerovali smo da ima nešto nadnaravno.
Zajednica mi je dala odgovore na sva ta pitanja. Život u Zajednici te stavlja u priliku da tražiš tog Boga tamo, da tražiš Njegovo lice. Vjera oživljuje. Vjera traži to Božje lice, počinješ vjerovati u živog Boga, otvara ti srce da ga poslušaš. Vjera postaje put i susret sa živim Bogom, postaje stvarna i postaje slušanje tog Boga koji govori tvom srcu. Postoji razgovor između Boga i tebe. Vjera te vodi da postaneš učenik toga Boga, ona postaje snaga da staviš u praksu Njegovu riječ. Vjera postaje ljubav za braću i sestre, konkretna žrtva, odricanje da bi više ljubio. Sve sam to naučio u Zajednici. Sve je to dalo život mojoj vjeri: od tradicionalne vjere postala je živa vjera, uzdignuta, vjera koja je stvarno promijenila moj život i koja mijenja živote mnogih u Zajednici. To je, držim, prava vjera. Možemo uistinu zahvaliti Bogu na tome.
Gledajući život u Zajednici, momci i djevojke, kad uđemo u Zajednicu, uistinu ne vjerujemo ni u što i nikomu. Zamislite koliko zla smo učinili, koliko ljudi smo prevarili, koliko puta su ljudi prevarili nas. Izgubili smo povjerenje u roditelje i roditelji su izgubili povjerenje u nas. Izgubili smo povjerenje u prijatelje i prijatelji su izgubili povjerenje u nas. Ostali smo sami. Kad ne vjeruješ ni u koga, kad nemaš povjerenja ni u koga, kad nitko ne vjeruje u tebe, kad nitko nema povjerenja u tebe, uistinu postaješ sam, tužan i mrtav. Život bez vjere, život je mrtvaca. I mi smo imali to iskustvo smrti.
Lijepo je vidjeti da se ta vjera, taj život ponovno rađaju u Zajednici, preko jednostavnih učenja koja nam je Duh Sveti prenio preko srca Majke Elvire. Majka Elvira nas je naučila da jedni drugima budemo pravi prijatelji; naučila nas je uzajamno opraštati, voljeti se i željeti si dobro. „Skomodala“ nas je, dala nam je da se žrtvujemo, dala nam je da otkrijemo posao kao dar. Baš preko tih stvari počinješ vjerovati, stjecati povjerenje u brata koji je pokraj tebe. Jer, dobivaš ljubav, a vani više nisi znao što je ljubav, jer, u Zajednici ti ne pričaju o oprostu, nego ti opraštaju. I tako pomalo počinješ stjecati povjerenje u onoga koji ti oprašta, koji te voli. Počinješ vjerovati onomu koji od tebe traži žrtvu, a žrtvuje se prije tebe. Počinješ vjerovati u one koji su dosljedni i u ono što traže od tebe jer oni to isto čine prije tebe. To je ljepota Zajednice. I tamo se razbija led nevjerovanja, od ne imati povjerenja, od one samoće, počinješ imati povjerenja u druge.
Počinješ vjerovati i u sebe. Zamislite koliko nas je zadobilo povjerenje u sebe jer su vidjeli da su sposobni započeti neki posao i završiti ga dobro. Počneš imati povjerenja u sebe da si sposoban! A bio si izgubio sigurnost, izgubio si sve…, a sad se sve počinje ponovno rađati u tebi. Sjećam se da je Majka Elvira u jednoj od kateheza rekla kako nije htjela da joj država plaća naš boravak u Zajednici. Rekla nam je jasno kako ne želi da naši roditelji, koje smo puno puta povrijedili, plaćaju za nas. Također nam je rekla: “Imam povjerenja u vas mlade, vjerujem da možete zaraditi svoj kruh svagdanji svojim rukama. Imam povjerenja u vas!” Ona je to govorila jako uvjerljivo i ti si stvarno počeo vjerovati u sebe. Vidio sam to u Zajednici, doživio to buđenje vjere u sebi. Vidio sam kako vjera počinje hodati od prizemlja k nebu, u visine, k Bogu. Na krilima molitve i ljubavi zadobivaš pravu vjeru, u pravoga Boga, započneš vjerovati u Boga, imati živu vjeru koja te vodi istinitu susretu s Njim. Zato uistinu možemo, ovdje na Festivalu mladih, moliti Gospodina: “Gospodine, umnoži nam vjeru!”
Uvijek se sjećam svjedočanstva jednoga našeg momka, zove se Maurizio, koji je rekao: “Dugo sam godina mislio da je najveći dar koji mi je Zajednica dala život, jer sam uistinu bio mrtav i danas sam živ, imam ženu, djecu. Bog je preko mog života dao život mojoj djeci. Ali poslije sam mislio: ima jedan dar najveći u životu: dar vjere, dar zrele vjere, koja ljubi, vjere koja je pravi susret s Bogom. Ma što bi bio život bez vjere? Tužan život, život nikad do kraja ostvaren.“ Zato molimo skupa: “Gospodine, umnoži nam vjeru!”
Hvala Ti, Gospodine Isuse, za sve ono što si nam do sada darovao. Daj da za sve nas ovdje nazočne ovo hodočašće u Međugorje, ovaj susret s Tvojom Majkom, bude uistinu korak naprijed u sazrijevanju vjere našeg srca. Amen. Aleluja!
|
Stampa questa pagina
